Topao je jesenji dan na farmi u blizini Doboja, u centralnoj Bosni i Hercegovini. Lišće i visoka trava oko farme šušte na prohladnom vjetru, ali je sunce neumoljivo i ne dopušta hladnoći da se odomaći. Jedna žena sakuplja kukuruz na klipu u polju i pakuje ga u vreće. Jednom kada se kukuruz osuši, poslužit će da se nahrane životinje, dok će se slatki bijeli primjerci pojesti za doručak. Većina ljudi ovdje voli pojesti kukuruzu uz jogurt ujutru.

Piše: Nejra Baltes

Žena, Snježana, pakuje vreće sa kukuruzom u prikolicu motokultivatora, i sa nešto poteškoća, penje se na sjedište vozača. Snježana je sa trinaest godina izgubila nogu u eksploziji nagazne mine i od tada hoda i vozi sa poteškoćama.

“Nakon što smo, tokom rata, izbjegli iz sela, boravili smo na jednoj napuštenoj farmi. Tog jutra, kada sam izgubila nogu, išla sam da odvežem konje i nagazila sam na minu”, priča nam ona.

Smatra da je motokultivator od izuzetne pomoći njenoj porodici, jer će im poslužiti da bolje obrađuju zemljište, i da prikupe plodove na jesen. Motokultivator je njenoj porodici doniran kroz projekat „Integrisana socio-ekonomska podrška žrtvama mina u BiH” koji finansira Evropska unija, a ko-finansiraju World Vision Austrije i partnerske općine. Cilj projekta je pružiti ekonomsku i socijalnu podršku za 200 žrtava mina i njihovih porodica u BiH, te da se potrebe i mogućnosti žrtava mina učine vidljivijim. Projekat implementira World Vision u partnerstvu sa Organizacijom amputiraca UDAS.

Snježana i njena porodica posjeduju plastenik u kojem uzgajaju povrće za cijelu porodicu.

“Motokultivator će nam pomoći pri obrađivanju zemlje kako bi uzgojili još više povrća. Nadam se da ću mali dio toga moći i prodati”, kaže Snježana.

Mnogo je žrtava mina u Bosni i Hercegovini. Neki od povrijeđenih su nakon povrede preživjeli, ali su izgubili dijelove tijela. Od 1992. godine, oko 8.386 ljudi je nastradalo od mina u BiH, od kojih je 1.758 ljudi povrijeđeno nakon rata. Tokom proteklih 25 godina, realizovani su mnogi projekti koji su finansirani od strane NVO-a i države, kako bi se pružila pomoć žrtvama mina. Sada, država BiH pruža zdravstveno osiguranje i finansira protetička pomagala za preživjele od mina.

Međutim, Snježana je nepoverljiva prema politici. Ona osjeća da političari iskreno ne brinu o preživjelima nakon miskog incidenta, već umjesto toga koriste veliki broj ljudi koji su stradali kako bi ostvarili svoje političke ciljeve.

“Ja ne osjećam empatiju u njihovim riječima, već, što je veći broj žrtava, u većem omjeru ga mogu koristiti jedni protiv drugih. Boli me vidjeti da ne misle o patnji žrtava mina “, žali se Snježana.

Još uvijek postoji preko 1000 kvadratnih kilometara neočišćenog područja u BiH.

“Ono što smo učinili našoj djeci i kako smo zatrovali zemlju je strašno. I još je tužnije što nismo naučili iz tog iskustva. Mi suosjećamo samo sa žrtvama vlastite nacionalnosti i vjeroispovijesti. To je ono što je ružno”, ističe ona.

Snježana, koja je imala trinaest godina u trenutku nesreće sa minom, sada ima trinaestogodišnju kćerku. Dio područja u kojem Snježana živi sa porodicom još uvek nije očišćen od mina.

“Moja djeca ponekad žele plivati u rijekama koje okružuju ovo selo, a ja im to ne mogu dozvoliti. Previše se plašim, jer se sa kišom i povećanim dotokom vode mine kreću i ostaju aktivne duže vrijeme. Moja djeca su bili svjedoci moje boli, ali ja ne želim da tu bol iskuse lično”, izričita je ona.

Svoje mladosti se Snježanja prisjeća kao teške i pune želja. Gledala je kako njene školske drugarice prate modu, nose suknje i osećala se izolovanom.

“Ne želim da se moja djeca osjećaju izolovanim. Trudim se da ih naučim da je život lijep, sa svim što ima za ponuditi, usponima i padovima. Ako mi je Bog ovo dao, onda su moja deca takođe došla od Boga, a oni su moj blagoslov”, ističe.

Ovo užasno iskustvo je obilježilo Snježanin život i život njene porodice. Borba za vlastiti spokoj je bila teška i trajala je dugo vremena, kojeg se Snježana još uvijek trudi zaboraviti. Međutim, dok sa svojom kćerkom sjedi na motokultivatoru, i dok se zrake sunca probijaju kroz lišće i igraju na njihovim nasmiješenim licima, čini se da je Snježana našla sreću koju je tražila.

“Svakog jutra, kažem svojoj djeci, pogledajte nas, svi smo živi i zdravi i imamo jedni druge. Budite zahvalni za to”, poručuje Snježana.

Napiši komentar