Lajfstajl blogeri 21. vijeka su nas opremili motivaciono-inspirativno-prosvjetiteljskim vodičima za život te mislima koje ni Šekspir ne bi znao tako šeksiporovski da sroči. „Kako živjeti?“ i „Kako biti živ?“ umne kolekcije se uglavnom svedu na „Samo živi“ ili „Samo živi svoj život“. Rođače, rado bih ja tuđi, al’ ne može mi se.
Ipak, rijetko kad lajfstal blogerima padne na pamet da je beterluk, takođe, lajfstal te da je i beterima potrebno razumijevanje na društvenim mrežama, a i savjetnik za uspješnije realizovanje ničega u stvarnom životu.
Evo, primjer na primjer, nemili proces ustajanja iz kreveta. Ta čudnovata ljudska tvorevina ne posjeduje ama baš ništa ljudsko i baš zato je strava. Ne postavlja ti glupa pitanja, ne smara te sa preispitivanjem tvojih životnih odluka, ne osuđuje te zato što si beter i uglavnom ne popušta ni pod pritiskom. (Ne prodajem Dormeo madrace, sr*nje su)
Bed doesn’t ask silly questions. Što se toga lajfstal blogeri ne sjetiše?
Elem, kako ostaviti ovog velikog prijatelja ljudske rase betera?
1. Ne iskači naglo.
Sjeti se samo Gradimira Stevića u „Lajanju na zvezde“. „Umni rad je ništa prema fizičkom“ i baš zato se ne valja zaje*avati. Još ako se iz naglog iskoka zabiješ u rođenu majku (jer u Vesnu Trivalić nećeš sigurno), sljeduje ti tridesetominutna lekcija o lošem uticaju alkohola na nervne ćelije („Sine, izgoriće ti mozak“) i nepraktičnosti dizanja u podne („Neka djeca su do sada već izvršila sve svoje obaveze za ovaj dan“), praćeno filmski kultnim „Zašto sam rodila idiota?“.
Dakle, nipošto ne iskači naglo iz kreveta. Rizikuješ, takođe, da iskočiš na pogrešnu nogu, a narod veli da to ne valja, a kad je narod bio u krivu?
2. Lagano sklizni.
Upri sve moždane ćelije koje su ti u funkciji i nategni svu konjsku snagu koji ti Bog dade kako bi prvobitno zauzeo diskretni sjedeći položaj, a potom se prenio sa kreveta na pod u maniru epskog heroja. Potrudi se da skliz bude više kao spust niz tobogan, ne pad koji će majku podstaći na preispitivanje tvog idiotizma, a tebe smjestiti na hirurgiju. A i nije te majka izbacivala iz materice 15 sati da bi ti, kreten, pao sa kreveta. To je tužno. Dakle, lagani spust. Brzina: 1 km/1h.
3. Uplovi u kontemplaciju o egzistencijalnoj krizi.
Kad si na podu, otprilike si svjestan da si doslovno dotakao dno života. Zastani (ne stoj, ostani da sjediš – to se samo tako kaže) i zapitaj se…
Čemu sve ovo? Da li je zaista bilo potrebno da svoje biće izložiš ovoj giljotinskoj torturi, a toplotu i blaženost svog krevetnog hrama ostaviš kao Marija onomad Bobu (u prvom, drugom ili eventualno trećem dijelu „Žikine dinastije“)? Obaveze koje te čekaju – vrijede li dizanja sebe i svog bića iz stanja nirvane i osjećaja spiritualnog orgazma? VRIJEDE LI?
Potom izanaliziraj besmislenost, kako svog ličnog i personalnog, tako i generalnog (onog tuđeg) života, i onako dekartovski sukni: „Mislim, dakle spavam!“
4. Nemoj se uznemiravati sređivanjem kreveta.
Ne moraš da budeš kvantni fizičar da bi ti statisika ulaska i izlaska iz kreveta bila jasna. U 90 % slučajeva, krevet iz kojeg izađeš je krevet u koji ćeš ući. Ovih 10% je rezervisano za eventualne smrtne slučajeve i loto kombinacije spavanja kod šemica i muvalica. Ipak, kad si beter, poprilično je izvjesno da ti se neće dati ni muvati, a kamoli smuvati šta.
Dakle, vratiće se roda svom jatu. A ima li šta ljepše od dolaska krevetu koji je baš onakav kakvim si ga ostavio? Sam prizor ti priča priču. Došao si kući, junače. Preživio si i ovaj dan! Živio si takozvani život.
5. Donesi odluku i stani iza nje!
Ako si u kontemplaciji o besmislu smisla i analima analnog sistema provalio da obaveze koje te čekaju nisu vrijedne napuštanja hrama, lagano se uspi uz krevet i zauzmi položaj „I believe I can fly“. Ako si, pak, došao do saznanja da život MORA da ide dalje, prekrsti se i laganim pokretima uspi svoje tijelo do stojećeg položaja iz kojeg se transportuj (takođe, lagano – nije preša!) u kupatilo, toalet, WC, klonju (drugo kućno svetilište) i iskenjaj se po životu jer je sirovina surovog karaktera, a ti beter kojem niko nagradu ili barem kakvu medaljicu neće da uruči, iako se cijeli svoj život boriš sa pitanjem „Da li da ustanem ili odustanem?“
eTrafika.net – Jelena Bjelaković
