Ko se sjeća Aldina Kaurina?

0

Prije otprilike godinu dana, javnost je potresla priča o mladiću Aldinu Kaurinu koji je nakon života u Domu za djecu bez roditeljskog staranja „Rada Vranješević“ bio primoran da spava na ulici. Humani ljudi su tada reagovali, Aldin privremeno dobio posao i smještaj, a priča o njemu tu je stala.

eTrafika je odlučila da potraži Aldina da vidimo kako danas izgleda njegov život.

Ono što smo saznali, nije nas obradovalo. Aldin je na poslu u fabrici obuće „Bema“ radio tri mjeseca nakon čega je dobio otkaz. Poslije toga proveo je šest mjeseci u azilu u Njemačkoj, ali pošto je odbijen – deportovan je nazad. Opet je spavao na ulici.

„Najteže mi pada to što ne mogu sebi da priuštim redovne obroke. Ponekad budem gladan, a primjećujem da sam i smršao“, priča Aldin prilikom našeg susreta.

Razočaran u život i ljude, jedino u šta vjeruje i čemu se nada jeste da će pronaći pristojan posao od kojeg će sam moći da plati smještaj i hranu.

„Ljudi su se javljali, obećavali pomoć, ali često je sve samo na obećanjima i završavalo. Tržili su mi da otvorim žiro račun, govorili da će mi dati smještaj, novac, posao… Nedavno sam otišao u banku da provjerim ima li nešto novca na tom računu i da mi radnik banke iz sažaljenja nije dao 20 KM, izašao bih praznih džepova.“

Ipak, ovaj 24-godišnji mladić ne gubi nadu u bolju budućnost, pa, iako priznaje da je bilo i teških dana kada su mu ružne misli prolazile kroz glavu, vjeruje da će i ova njegova muka proći i da će doći neka bolja vremena.

„Ne stidim se bilo kakvog posla, niti svog života i situacije u kojoj se nalazim. Smatram da je sramota biti lopov, mafijaš ili kriminalac, sve ostalo je božija volja i život koji treba prihvatiti i boriti se da ga učinimo boljim.“

Aldin je nedavno počeo da radi u jednom banjalučkom fitnes centru kao noćni čuvar i čistač, a trenutno je u potrazi za još jednim poslom koji bi radio preko dana.

„Želim svima da pokažem da sam voljan i spreman da radim i da zaslužujem šansu za bolji život. Ne bi mi bio problem da svo svoje slobodno vrijeme provodim radeći i nadam sa da ću uspjeti dobiti još neki angažman.“

Aldina su roditelji ostavili kao bebu i cijeli svoj život proveo je u domu. Završio je srednju pekarsku školu, ali kaže da mu nijedan posao ne bi teško pao. Dodaje da mu najteže pada kad ne može da priušti normalan obrok pa ponekad i zaspe praznog stomaka. Ipak, poznanici i prijatelji mu ponekad pomognu.

„Prijatelji mi često kupe da jedem. Nađe se poneka dobra osoba koja mi da 10 ili 20 maraka, pa sa tim mogu da preživim nekoliko dana. Znaju me i radnici u pekarama i nikad im nije problem da mi daju na primjer jedan hljeb.“

Ovaj mladić nakon punoljetsva morao je da napusti dom za nezbrinutu djecu, pa je ostao prepušten sam sebi jer kod nas je postoje zakoni koji štite ovakve slučajeve. Tvrdi da mu Centar za socijalni rad nije pružio nikakvu pomoć uz obrazloženje da nije u njihovoj nadležnosti. Da nadležni ne mare za ovakve slučajeve dokazuje i to što Aldina poznaju brojni banjalučki policajci kojima ne smeta da jedna mlada osoba provodi noći vani, a ponekad se samo „zabrinu“ kad vide da ga neko vrijeme nema na ulicama.

Više puta Aldin je bio prinuđen da spava na klupama, a banjalučke Sestre milosrdnice pružale su mu smještaj i hranu nekoliko godina nakon izlaska iz Doma. One su mu i sada uplatile smještaj za dva mjeseca, a najveća želja mu je da samostalno nastavi da plaća smještaj od novca koji zaradi.

Bilo kakva pomoć Aldinu će dobro doći, a najviše bi volio da ima odgovarajući posao i krov nad glavom. Ukoliko želite da na neki način pomognete ovom mladiću kontaktirajte našu redakciju na mejl redakcija@etrafika.net.

Zakonske obaveze za ovakve slučajeve ne postoje, a najmanje što možemo da učinimo je da se pozovemo barem na one moralne i uradimo koliko možemo da ovaj mladić više nikada ne osjeti bol u kičmi i kostima kad osvane na nekoj od banjalučkih klupa u hladna zimska jutra.

______________________________________________________________________________

Prema Zakonu o socijalnoj zaštiti nadležnost Doma za nezbrinutu djecu prestaje nakon punoljetstva njihovih stanara i prenosi se na Centre za socijalni rad. Centri, ipak, nemaju zakonsku obavezu da pronađu smještaj ili posao licima koji se nađu u ovakvoj situaciji, pa lopticu prebacuju na Ministartsvo zdravlja i socijalne zaštite. Oni se, opet, ograđuju da zakon ne predviđa nikakvu podršku ovoj kategoriji i tako dolazimo u začarani krug u kojem najviše ispaštaju oni koji to najmanje zaslužuju.

(eTrafika.net – Sonja Terzić)

Ombudsman Plavi telefon Nova generacija

Zdravo da ste Za svako dijete Djeca svjetlosti

Ostavite komentar

*