Snimanje filmova za koje kažemo da su drugačiji, autentični i da zapravo odstupaju od onih mejnstrim kalupa uvijek je rizik. Naročito danas kada veći dio publike ne želi gledati „nedorečene“ filmove ili razmišljati o tome šta je reditelj htio reći. U tom smislu takvi filmovi uvijek su vrijedni pomena i pohvale pa makar se i ne radilo o remek-djelu. Jedan takav, u potpunosti drugačiji film jeste i „Vivarium“ iz 2020. godine koji se na video platformama pojavio prije nekoliko mjeseci u jeku pandemije i vremena karantina.

Piše: Vedran Grahovac

Radnja filma prati mladi par – učiteljicu i baštovana. U potrazi za novim domom oni odlaze u agenciju za nekretnine u kojoj im vrlo neobični trgovac preporučuje kuću u novom naselju Vivarium, koje je po njemu idealno, ni blizu ni daleko. Dok im je pokazivao kuću on iznenada nestaje, a oni ostaju sami. Nakon određenog vremena shvataju da su sve kuće u Vivariumu iste i da ne mogu naći izlaz, odnosno da se krećući uvijek vraćaju u kuću sa brojem devet. Sutradan, u kutiji pronalaze bebu koja nevjerovatnom brzinom raste a koju oni ne žele da prihvate kao svoju. S obzirom da nemaju izbora ostaju u Vivariumu u kojem nema vjetra, hrana je bezukusna i vlada neka i više nego čudna atmosfera. Nešto što je trebalo da bude samo razgledanje eventualnog budućeg doma njima postaje konstanta, odnosno začarani krug iz koga izlaza nema dok „njihova“ beba postaje čovjek.

Iako samo na prvi pogled jednostavne radnje, „Vivarium“ je zapravo vrlo kompleksan na više nivoa i ostavlja prostor za različita tumačenja. Uprkos tom prostoru zavisno od nas samih i naše percepcije nekoliko motiva se defakto nameću kao centralni. Donekle, „Vivarium“ možemo posmatrati kao metaforu porodice i doma gdje je akcenat na djeci i roditeljstvu.

Prikazujući nam junake ovog filma u jednoj nesvakidašnjoj i nadrealnoj situaciji reditelj nam prezentuje sliku života kakav on nerijetko zna biti. Tražeći konstantno neki smisao često zaboravljamo živjeti, nesvijesni činjenice da život prolazi pored nas. U njemu, nalik smo šahovskim figurama koje neko veći od nas i mimo naše volje pomjera dok se mi bezuspješno opiremo. Upravo to opiranje čini veći dio ovog filma. Nepristajući na situaciju u kojoj su se našli, ovaj par prolazi razne faze koje zapravo čine život. Te faze su negiranje onoga šta nam se dešava, zatim prihvatanje bolne istine nakon čega slijedi borba da se pomaknemo sa mrtve tačke. Ali, kako to često biva u životu što se više borimo čini se da sve više stojimo u mjestu. Zapravo, situacija u kojoj su se našli junaci ovog filma slična je onoj iz Kafkinih romana u kojoj izlaza u stvari nema.

U tom smislu  ovo je priča i o životu kao jednom ciklusu koji se iznova ponavlja i obnavlja nezavisno od toga da li smo mi tu ili neko drugi. Iako tražimo stalno neki smisao, u ovom slučaju dijete ili pak novi dom, taj život nerijetko biva apsurdan i besmislen i na kraju svi završavamo u plastičnim kesama nekoliko metara pod zemljom. I, upravo taj apsurd i besmisao našeg bitisanja prikazan je kroz situaciju u kojoj su se našli likovi ovog filma i to na jedan radikalan i krajnje neuobičajen način. Kafkijanski apsurd koji je spoj tragedije i komedije prikazuje svu našu nemoć i činjenicu koliko smo u stvari mali.

Vrlo specifičan vizuelni identitet daje ovom filmu poseban pečat čineći ga i u tom estetskom smislu drugačijim od drugih. Jarke boje, oblaci koji se ne pomjeraju, identične  kuće kao i sve ostalo što vidimo djeluju kao nacrtano i kartonsko i doprinose jednoj vještačkoj atmosferi sličnoj eksperimentu odnosno simulaciji koja traje. Upravo taj vizuelni momenat donekle nas podsjeća na britansku seriju „Utopia“  i  kultni film „Trumanov šou“.

U dvije solidne uloge koje u potpunosti iznose čitav film našli su se Jesse Eisenberg i Imogen Poots. Na početku sretni i skladni pod pritiskom situacije u kojoj su se našli doći će u sukob. Kroz njihove stavove kao i postupke, reditelj Lorcan Finnegan nam prezentuje dva dijametralno različita shvatanja i dve filozofije kao reakcije na isti problem. Vrlo dobre i autentične ideje „Vivarium“ nam nudi nešto autentično i drugačije. Iako se može različito tumačiti ipak daje određene naznake i smjernice o tome kako da ga i iz kog ugla posmatramo. U mnoštvu istih filmova „Vivarium“ je osvježenje i film kakvih bi trebalo biti više. Ako ništa onda zbog činjenice da podstiče publiku na razmišljanja i kreativnost u pogledu samog viđenja filma. Sasvim solidan film koji treba pogledati i dati mu šansu.

Godina: 2020

Država: Irska, Belgija, Danska, Kanada

Reditelj: Lorcan Finnegan

Scenario: Lorcan Finnegan i Garret Shanley

Uloge: Imogen Poots, Jesse Eisenberg, Senan Jennings, Eanna Hardwicke

Žanr: Drama, misterija, naučna fantastika

Trajanje: 97 minuta

Napiši komentar