Za Aleksandra Vasiljevića (26), moto ‘treća sreća’ zaista važi jer se, nakon studija na dva fakulteta, biologiji i medicini, od kojih je medicina bila njegov san, upisao na studije dramaturgije na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Da nekada snovi ne budu ono što očekujemo, se i sam uvjerio kada se pronašao kao glumac u Dis pozorištu te kao pisac drama.

Piše: Dajana Janković

Svoju budućnost je počeo kao vječiti sanjar o medicini, koju nije mogao da upiše i tada je odlučio da se okuša na Prirodno – matematičkom fakultetu na smjeru biologije. Godina dana na biologiji bila je samo još čvršći dokaz da je želja za medicinom postala još jača.

„Moja prva šansa za fakultet je bila na Prirodno – matematičkom fakultetu na smjeru opšte biologije jer  nisam u prvom roku upisao medicinu. Godinu dana sam studirao biologiju, a zatim sam se okušao na prijemnom ispitu iz medicine, i tada sam uspio da upišem medicinu. To je ono što ja čitav svoj život govorim i želim, ja obožavam medicinu, i dan danas je volim, ali medicina nije voljela mene i to je bio prelomni momenat kada sam napravio veliku pauzu “, rekao je.

Spreman da odustane i da se vrati u Trebinje, odlučio je da posjeti jednu od proba njegove drugarice u pozorištu Dis. Tada je krenula avantura njegovog života. Postao je član pozorišta, dobio je svoju prvu ulogu, i najvažnije odlučio je da sebi pruži još jednu priliku.

Foto konkurs Goran Terzić

„Htio sam da se vratim kući i da radim bilo šta za neku malu platu, samo da mogu da preživim. Ali u februaru 2019. godine na preporuku moje prijateljice, došao sam na probu u pozorište Dis. Tu sam vidio da ima još ljudi kao što sam ja, izgubljenih, a u suštini tu su bili svoji. Prvi put kada sam se upoznao sa njima izgledalo je kao da ih znam čitav život. I tada sam dobio svoju prvu ulogu u predstavi Mihaela Bulgakova ‘Purpurno ostrvo’“, prisjeća se Aleksandar.

Predstava u kojoj je imao manju ulogu, je bila, kako on kaže, prekretnica. Odlučio je da se okuša na prijemnom ispitu na Akademiji umjetnosti, na smjeru dramaturgije. I počeo je da radi na pisanju svoje predstave.

„Kada sam nakon predstave izašao da se poklonim, zajedno sa svojim kolegama, čuo sam aplauz. Nije to aplauz koji ti daje osjećaj kao da si poznati glumac, ali dobiješ volju i snagu da kažeš sebi dobio si aplauz. Kada bi ljudi više bodrili jedni druge svijet bi bio ljepše mjesto. Nemoj da padaš pod uticaj društva, nemoj da budeš osoba koja će da ispunjava tuđe norme. Taj jedan aplauz može toliko toga da promijeni u čovjeku, a prije svega da ga pokrene. Volio bih da znam imena svih tih ljudi i da im se zahvalim i da im kažem: ‘Taj dan ste spasili nečiji život. Ne život, spasili ste nečiju dušu. Nečiji smisao za život ste tim aplauzom preokrenuli’“, dodao je.

Iako je tek student dramaturgije, pružila mu se prilika da napiše tekst za svoju prvu dramu. Predstava „Dnevnik nepoznate generacije“ je priča o četvoro tinejdžera koji su pokazatelj današnjeg društva, tipizirani likovi u kojima svako može da pronađe djelić sebe. Kako kaže, to je i bio smisao predstave, da svojom dramom popravi svijet, jer se u svakom čovjeku krije nešto dobro.

„Režiser Milan mi je rekao da želi predstavu o muško – ženskim odnosima, da ima dva muška lika i dva ženska lika, da ispričam njihovo tinejdžersko doba. To je bio smisao predstave na početku. Ali dok sam pisao predstavu pronalazio sam dosta likova iz svog života, i vodio sam se idejom koju sam čuo od profesora: ‘Pustite da vas junaci iznenade’. Želio sam da ispoštujem ideju režisera, ali sam htio da dam svoj pečat. Zato i jesu sva četiri lika različita i sva četiri lika su oličenje onoga šta treba da poštujemo i onoga šta se danas dešava u životu. Promjena i jeste u tome da oni koji su loši postanu dobri“, priča Aleksandar za eTrafiku.

Predstava je do sada imala deset izvođenja, a nalazi se na redovnom repertoaru pozorišta Dis. Pjesma Zaborav, koju je takođe napisao Aleksandar, je jedna od glavnih segmenata predstave, a nedavno je dobila i svoj spot.

„Kroz predstavu – dramu, predstavio sam četiri lika koji su u stvari, svaki od njih, jedan djelić mene. Stanka koja je oličenje poštenja. Branka je ta prekrivenost, tuga i patnja koju ne vidimo na ljudima. Koje sudimo i prije nego što ih upoznamo. Mirko je znanje, koje je danas vrlo malo cijenjeno. Ljudi prikrivaju svoje znanje kako bi se dopali drugim ljudima. Živko je sistem, u stvari oličenje onoga što ja ne volim. Oličenje stvari koje se dešavaju u 21 vijeku. Avangradni pristup čovjeku“, za kraj dodaje Aleksandar.

Napiši komentar