U Donjim Agićima, od Novog Grada oko 30 kilometara udaljenom selu, u trošnoj kućici od nekoliko kvadrata bez kupatila i vode živi porodica Zorić. Dječak koji ima 11 godina tu spava sa bakom dok mu otac noći provodi u sporednom, takođe oronulom objektu koji je nekada bio štala, jer pod krovom ove male kućice nema mjesta za sve.

Piše: Nataša Tomić

 „U ovoj kući živjeli su moj svekar, svekrva i muž. Ovo je napravljeno možda 1950. godine. Sada ne treba ništa popravljati, malo prokišnjava ali za sada ne treba, rekli su da će kuća za mjesec dana biti gotova. Tako su rekli, nadam se da ću za Božić biti u novoj kući, ali ipak sve zavisi od vremena“, priča Stana Zorić (57).

Naime, građani Novog Grada su organizovali humanitarni koncert na kome su prikupljali novac za izgradnju nove kuće Zorićima. Prihodima od prodaje ulaznica ali i donacijama građana je prikupljen dovoljan iznos, gradnja bi trebala započeti uskoro, a već je nabavljen i dobar dio kućanskih aparata.

Stana Zorić

Dječakov otac i djed rade u rudniku Ljubija, majku je posljednji put vidio prije 4,5 godine. Baka Stana je u potpunosti preuzela brigu o svom unuku. Trenutno joj je on glavna zanimacija pored kućanskih poslova.

„Ja sam stalno kod kuće, idem samo gdje moram. Kad je radni dan pletem, gledam televizor, namirim ovo blaga što imam. Ovaj mali kad dođe onda sam sa njim, malo se zezamo. Utorkom i četvrtkom ide na karate. Trebam djetetu oprati, spremiti…“, ističe ona.

Skromna primanja koja imaju naučili su da rasporede i za račune, hranu i liječenje. Dječak prima i naknadu što do škole ide pješice, ali Stana kaže da taj novac čuva i ne troši dok se ne vidi šta će biti sa izgradnjom nove kuće.

„Ako moj sin i muž rade svaki dan, na kraju mjeseca dobiju negdje 400 do 500 maraka. Pored toga, imam ovce i tri svinje. Šta ću. Od nečega se mora živjeti. Ne mogu ja samo ruke prekrstiti. Ne mogu“, govori Stana koja treba na operaciju noge, ali ju odgađa dok njen unuk ne ode kod tetke na raspust.

Pored svih nevolja koje je prošao sa svojih 11 godina, dječak je odličan učenik a trenira i karate. Svaki dan pješači 4,5 kilometra do škole u jednom smjeru po veoma lošem putu i kroz šumu – sasvim sam. Ipak, kada je veliki snijeg ili jedan dio puta poplavi, kretanje je nemoguće pa tada ni ne ide u školu.

„Ponosim se njime, dobar je učenik. Trenira i karate. Dobro je dijete i ovako. Poslušan je  i jako sam zahvalna“, za kraj razgovora priča baka Stana.

Napiši komentar