Djeca često svoje uzore, kada je sport u pitanju, traže na malim ekranima. Promovišući sportiste i druge talente, mediji utiču na njihovu popularnost, praveći od njih zvijezde i junake.
Piše: Snježana Aničić
Ponekad, upravo ti uzori imaju glavni uticaj na to za koji sport će se dijete odlučiti. Uspjeh srpskog tenisera Novaka Đokovića prije nekoliko godina je napravilo pravi „bum“ među najmlađima na ovim prostorima. Teniski klubovi u Srbiji, ali i državama regiona su bili puni djece koja su htjela da treniraju tenis i budu kao Nole.
Bosanskohercegovački teniser Tomislav Brkić kaže da je pozitivno što se djeca okreću sportu. Uspjehe tenisera sa prostora bivše Jugoslavije vidi kao motivaciju za najmlađe da pokušaju da se bave sportom.
„Mislim da se sve više djece okreće sportu, ne samom tenisu. To bi trebalo biti tako i u još većem broju s obzirom na uspjehe tenisera iz Srbije, Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine u posljednje vrijeme, počevši od Damira Džumhura. Sad je i Mirza Bašić u 100 najboljih tako da to treba biti podsticaj svim mladima da pokušaju i da se trud isplati. Iako nemamo neke infrastrukture za treninge niti se ulaže u sport, pogotovo tenis, ipak se i u teškim uslovima može postići dobar rezultat“, govori Brkić.
Imati uzora može po osobu ostaviti pozitivne, ali i negativne posljedice. Dobro je da se dijete na nekoga ugleda i teži da bude jednako dobro kao on, ali postoji doza straha šta kada rezultati nisu savršeni.
Psihologinja Tamara Bjelić ističe da je nezahvalno praviti paralelu između pozitivnih i negativnih posljedica. Kako kaže, dosta toga je na roditeljima. Oni su ti koji treba da podržavaju i usmjere dijete da o uspjehu u sportu razmišlja na osnovu uloženog truda i rada, a ne na osnovu postignutih rezultata.
„Ako se govori o negativnim stranama, one se prije svega odnose na nerealnu i neadekvatnu sliku koju dijete često ima o određenom sportisti. Neki od najčešćih razloga odustajanja djece od bavljenja sportom su nerealno postavljeni ciljevi i osjećaj nekompetentnosti nakon dužeg perioda izostanka očekivanog rezultata. Tu je opet važna uloga roditelja da djetetu pomogne prilikom pravilnog postavljanja ciljeva i očekivanja u sportu. Pravilno postavljeni ciljevi i očekivanja omogućiće djetetu da uživa u bavljenu sportom, da disciplinovano pristupa treninzima i takmičenjima i da nastoji da svaki put poboljša svoj nastup, bez obzira na povremeno teške periode i izostanke očekivanih rezultata. Tu dolazimo do pozitivne strane izjednačavanja sa uspješnih sportistima koji najčešće imaju ispravan sportski stav i zbog čega je važno da dijete prepozna rad i zalaganje koje sportista ulaže, a ne samo njegove rezultate“, ističe Bjelićeva.
Slično misli i i banjalučka košarkašica Vanja Čađo, koja ističe da su roditelji ti koji sa djetetom treba da razgovaraju o izboru sporta, ali i o određivanju ciljeva.
„Izabrati košarku kao sport nije bilo teško, moja porodica i ja se ubrajamo u višečlanu porodicu, gdje smo još od malena navikli da budemo okruženi velikim brojem članova. Moje sestre i ja smo zajedno krenule da treniramo, tata nas je upisao na košarku jer je želio da budemo u kolektivu, da razvijamo dobre vrline koje se stiču socijalnom sredinom i društvom“, sjeća se Čađo.
Sport je posebno privlačan za najmlađi uzrast iz nekoliko razloga. Obično ga vide kao druženje, fizičku aktivnost, igru i zabavu. Banjalučanka ističe da je dobrim dijelom košarka uticala na to kakve osobe su postale ona i njezine sestre.
„Stekle smo mnoge prijatelje, razvile se fizički, bile mnogo disiplinovane što se odrazilo i na školski uspjeh. U košarku smo se zaljubile na prvim treninzima, jer nam se odmah svidjelo što zajedno provodimo vrijeme i družimo se. Smatram da roditelji koji imaju jedno dijete, trebaju da dozvole djetetu da proba više sportova, i da dijete osjeti lično sport koji ga najviše privlači“, govori Čađo i dodaje da će dijete uglavnom u sportu koje izabere provoditi najviše slobodnog vremena.
Kako kaže, u vrijeme kada je ona birala sport za sebe, sve je bilo drugačije. Vrijeme je provodila vani, na igralištima, igrala razne igre, a često je gledala utakmice ili turnire svojih vršnjaka.
„Velika je razlika između mog početka bavljenja košarkom, i današnje djece. Najveća razlika se ogleda u tehnologijama koje su dostupne današnjoj djeci. Danas su roditelji u mogućnosti da priušte djeci mobilne telefone, igrice… Mislim da je u mom periodu početka bavljenja sportom bilo mnogo jednostavnije. Iskreno, danas se može čuti od djece da idu igrati fudbal, košarku ili neki drugi spor, ali se misli na igrice na telefonima“, rekla je Čađo za naš portal.
Vanjin uzor je njena starija sestra Saša. Njih dvije zajedno sa sestrama Verom i Danicom dosta vremena provode sa djecom na raznim treninzima, seminarima, utakmicama, turnirima i ostalim dječijim druženjima.
Cilj im je da djeci objasne vrijednosti koje sport daje. Ističe da je sport jako naporan rad, ali te uči da budeš disiplinovan i odgovoran, što pomaže djeci da se lakše snalaze u životu, grade sebe kroz kolektiv u jednu jaku cjelovitu ličnost.
Sportski uzori su korisni, ali Bjelićeva smatra da treba da se ukaže na stvarnu sliku tih osoba. Ističe da samo zato što neki sportista izvodni „magične“ stvari na terenu, to ga automatski ne čini dobrim čovjekom.
„Postoji mnogo primjera sportista koji su radili nesportske i nemoralne stvari van terena. Naravno, to nikako nije razlog da djeci ne dozvolimo da imaju idole, samo im treba skrenuti pažnju koja su to ponašanja koja nisu nešto što treba da bude predmetom imitacije i zbog čega neka osoba u sportu ili van sporta treba da bude uzor“, objašnjava psihologinja.
Ona savjetuje roditeljima, ali i djeci da se porede sami sa sobom kako bi lakše uočili svoj napredak, jer je to jedini način da preuzmu odgovornost za vlastiti napredak i nauče da treniraju, te da rade na sebi zbog sopstvenog napretka i ciljeva.
