Adem Čolak (31) iz Mersina, grada na jugu Turske, odlučio je ovu jesen provesti na nesvakidašnji način. Putovanje, zabava, sticanje novih prijatelja i sve to sa naglaskom na humanitarnom radu. Svoje vrijeme je stavio na raspolaganje mnogim slučajnostima koje su ga zadesile na datom putu a sve to sa željom da učini nesebičan gest za svog brata sa Daunovim sindromom i da uopšteno podigne svijest ljudi o ovoj temi.
Piše: Zorana Stojičić
„Volim prirodu i vožnju motorom, uživam u tome i svoj sam hobi oduvijek želio spojiti sa nekim društveno korisnim radom pomažući na taj način ljudima sa poteškoćama u razvoju, u ovom slučaju konkretno onima sa Daunovim sindromom, a inspiracija koja me je najviše podstakla na ovaj put je moj brat Erden (22) koji ima Daunov sindrom”, rekao je Adem za eTrafiku.
Završio je sve na svom poslu u Turskoj i počeo je da priprema motor za put pa je kupio nekoliko neophodnih stvari – novi dron, opremu za motor, novu odjeću za vožnju…, a nakon toga je napisao mejl Udruženju za Daunov sindrom u Turskoj u kojem im je predočio svoje namjere i plan puta – ideja im se dopala te su ga pozvali na sastanak. Tako je od male ideje sa velikim namjerama ovaj projekat postao izuzetno ozbiljan, a Adem je na putu da prođe kroz 25 zemalja i to putujući potpuno sam.
„Prije svega smatram da je u Turskoj neophodno više svijesti za ljude uopšteno, ljudi bi trebali znati šta je Daunov sindrom, to nije nikakva bolest, samo razlika u hromozomima. Nažalost mi ne možemo liječiti genetske promjene ali to ne znači da ne možemo učiniti ništa po pitanju poboljšanja kvaliteta života ljudi sa Daunovim sindromom. Ljude sa Daunovim sindromom trebamo posmatrati baš kao sasvim normalne ljude što i jesu. Rana edukacija za bebe sa Daunovim sindromom je takođe izuzetno važna”, naveo je Adem, dodajući kako vjeruje da će u ljudima vremenom rasti svijest o jednom hromozomu viška.
Centri za rehabilitaciju i udruženja za Daunov sindrom se mnogo trude da ta svijest bude na visokom nivou. Trude se da podrže te ljude, da im pomognu da žive svoj život, da im pronađu posao da bi se osjećali kao i ostali. Stanje rođenog brata ga je inspirisalo na ovaj potez, ali Erden nije svjestan šta Adem čini za njega jer je svoje obrazovanje započeo tek sa 11 godina.
„Nismo imali mogućnost da ga pošaljemo u privatni rehabilitacioni centar jer je bio predaleko, a u našem rodnom gradu su bili samo jedan do dva ali nijedan javni. Kako je vrijeme prolazilo broj rehabilitacionih centara je rastao pa smo kasnije uspjeli naći mjesto za našeg Erdena, tako da on sada malo priča, piše, čita…On ne može da razumije moj čin, samo je svjestan toga da sam ja daleko od njega. Za njega je najbitnije da li sam ja blizu njega ili ne”, naglasio je Čolak.
Kaže kako bi da se opet vrati na početak same ideje učinio sve isto, nikada se nije ustručavao. Upoznao je mnogo ljudi koji volontiraju u asocijacijama za Daunov sindrom i pomažu ljudima koji ga imaju. Takođe je upoznao mnogo predivnih lica i osmijeha ljudi sa Daunovim sindromom tokom ovog putovanja i kako kaže – to vrijedi svega.
„Ovakvo putovanje nije uopšte naivno, svaki čas možete naići na neku opasnu prepreku pa zato treba dobro promisliti i isplanirati svaki segment puta. Tokom dosadašnjeg puta zadesilo me par problema: loš vazduh na putu kroz austrijske Alpe, vožnja kroz snijeg i led… Do hotela sam imao samo 50 kilometara ali je zbog vremenskih uslova bilo nemoguće voziti brzo pa sam putovao pet sati, dok sam bio na Kosovu desio se kvar sa zadnjim kočionim pločicama pa sam se sam morao snaći u popravci. Prolazeći kroz Banjaluku malo sam kasnio, već je bila noć i uhvatio me veliki pljusak. Stigao sam u hotel potpuno izmoren i mokar, ali srećom iduće jutro je bilo predivno i sunčano, to me jako usrećilo. Centar i stari grad su prelijepi, Banjaluka mi se dopada. Upoznao sam divne ljude u njoj, kako u asocijaciji tako i na televiziji. Pozvali su me da gostujem u jutarnjem programu gdje smo pričali o ovom projektu i Daunovom sindromu. To je bilo moje prvo televizijsko iskustvo i dalo mi je snagu i motivaciju da istrajem u ovome. Sva mjesta razdvajam na ona koja želim da posjetim opet i druga koja me ne interesuju. Banjaluka je svakako u ovoj prvoj grupi”, objasnio je on.
Adem i Erden su majku izgubili prije pet godina, a oca prošle godine. Sada Erden živi sa njihovom starijom sestrom.
„On je prepun energije i života. U našem gradu svi ga vole i svjesni su njegovog stanja te se brinu o njemu. Posjećuje rehabilitaconi centar već 11 godina. Obožava plesati i kuglati sa mnom. Ne može potpuno normalno da govori tako da ga samo najbliži ljudi mogu razumjeti. Zna napisati tek poneku riječ kao na primjer svoje ime i slično, ali on je u svom gradu jako srećan”, istakao je Adem.
Za kraj razgovora poručio je ljudima da svi generalno trebamo prihvatiti ljude sa Daunovim sindromom jednako kako mi prihvatamo jedni druge, da oni imaju potpuno pravo na ravnopravnost. Treba da radimo na njihovoj ranoj edukaciji, da smo im nasmijani kao što su oni nasmijani stanju u kojem su.
„Za mene je ovo tek početak i želio bih da ovo putovanje nastavim na nekim novim destinacijama, što opet naravno zavisi od podrške, poput sponzora možda, ali svakako i do mojih obaveza u to vrijeme”, zaključio je on.
[post_ender]
