Između snimanja za emisiju koju vodi na jednom hercegovačkom radiju, u nedostatku vremena i prazničnoj euforiji, Ivica Pavlović iz Mostara podijelio je sa nama svoju priču o ponosu. Nasmijan, veseo i pozitivan, priča o značaju povjerenja u sposobnosti osoba s invaliditetom.

“Imam paraplegiju od djetinjstva. Nakon dvije neuspješne operacije kičme u Ljubljani, koristim kolica”, počinje priču o invaliditetu.

No, da bi priča bila potpuna, različitost nije razlog za odustajanje.

“Kao malom, nije mi bilo lako prihvatiti da ne mogu hodati, bilo je jako teških trenutaka i kriza. Kad bih išao gradom i neko se okrene i gleda me u čudu, ja bih najradije da propadnem u zemlju, jer mi je bilo jako neugodno zbog toga. No, nakon tih faza kroz odrastanje, uz podršku najbližih sam se suočio sa svojim invaliditetom i prihvatio ga, tako da sada vlastitu različitost i ne osjećam, ne osjećam taj teret invalidnosti, jer sam se kroz nju i oblikovao”, kaže on.

Podršku i pomoć je dobio od bliskog kruga ljudi oko sebe – porodice i prijatelja, za koje kaže da ih je danas mnogo, nakon što je počeo da se kreće među ljudima i dobio priliku da pokaže koliko može.

“Jedna od najvećih prepreka je bila prihvatiti invalidnost, ali sam to uspio prevazići uz pomoć svojih najbližih i meni dragih osoba. Uvijek krize dođu, ali izađem iz njih još jači, jer me očvrsnu. Postoje fizičke prepreke, ali me one navode da ih riješim, samostalno ili uz podršku drugih”, reći će.

Aktivan je u udruženju osoba sa paraplegijom u Hercegovačko – neretvanskoj županiji, što mu je dalo uvid u problematiku sa kojom se većina osoba s invaliditetom susreće.

“Veliki broj osoba s invaliditetom živi na rubu – ne rade, nemaju prihoda, mnogi ljudi koji koriste kolica nemaju prilagođen prilaz da mogu ući i izaći iz kuće samostalno, nemaju novaca za lijekove i često su usamljeni u svojim problemima”, ističe.

Rješenje vidi u potpunoj primjeni svih pravnih akata koji se tiču ljudskih prava osoba s invaliditetom.

“Svim ljudima s invaliditetom je bezuslovno potrebno omogućiti da ostvare svoja prava. Trebamo život bez diskriminacije zato što svi ljudi trebaju biti s istim pravima. Drugog, koji ima invaliditet, ne smijemo gledati kao da je manje vrijedan. Zakone treba prihvatiti i provoditi ih u djelo”, objašnjava.

I dok slovo zakona zaostaje za konkretnim rezultatima u svakodnevnim životima osoba s invaliditetom, Ivici ni motivacije ni ponosa ne nedostaje.

“Posao na radiju mi je pomogao jer sam nešto novo naučio, upoznao nove ljude, sve me to ispunjava i organizovao sam sebi vrijeme da sve mogu stići, a ta priča počela je jednom običnom kafom s prijateljem i njegovim bratom koji vodi radio. Ponudili su mi posao i ja sam prihvatio. Vodim emisiju, dovodim razne ljude i obrađujem teme. Razgovore obavljam telefonski, što mi olakšava posao jer ne moram ići do ljudi kako bih s njima napravio razgovor. Posao je dosta dinamičan i zanimljiv. Nadam se da će što više ljudi s invaliditetom pronaći posao, jer je to jako bitno. Imam običaj reći da je posao važan i zbog novca, ali i zbog drugih stvari, da imam obavezu i nisam u kući”, naglašava.

Na ličnom planu, za život s invaliditetom, našao je samo jedan put.

“Najviše sam ponosan u svome život na upornost, jer se ne predajem ako vidim neku prepreku bilo to fizička ili psihička prepreka. Čak sam možda u nekim situacijama što se tiče prepreka i tvrdoglav, jer ne odustajem baš tako lako”, kaže naš sagovornik.

Pri kraju razgovora, kaže da motivaciju često nalazi i među osobama s invaliditetom koje nisu odustale od mogućnosti, često dobro skrivenih između redova prepreka. Potencijali koje je prepoznao u svim osobama s invaliditetom, reći će, nalaze se svuda oko nas.

“Svim ljudima bih ukazao da su osobe s invaliditetom ljudi koji žive pored vas i da ih ne gledate kao manje vrijedne ljude, nego da ih prihvatite kao sebi ravnopravne. Još bih rekao da je bitan bonton u razgovoru s ljudima koji imaju invaliditet, jer od kulture ophođenja prema drugačijem počinje promjena”, zaključuje Ivica.

Bilo da promjena zahtijeva sistemski pristup, kroz primjenu svega na šta se Bosna i Hercegovina obavezala kroz ratifikaciju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom UN-a, ili promjenu naočala kroz  koje ćete posmatrati osobe s invaliditetom u vašoj okolini, Ivica je još jedna uspješna osoba koja ukazuje da potencijali svih ljudi, bez obzira na različitosti koje nose, trebaju podršku društva u kojem žive, sad i odmah.

Priča o Ivici nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar