Kada bi ljudsko pravo na dostojanstvo stalo u samo jednu osobu na ovom svijetu, vozilo bi se u njenom tijelu i u njenim kolicima. Kada bi borba dobila glas, govorila bi njenim riječima i suprotstavljala se nametnutim normama sa smijehom. I ponekim prevrtanjem očiju.

Ona je Amela Velić i njena priča kao osobe sa invaliditetom počinje sa onih hrabrih, pomalo nesmotrenih i vedrih sedamnaest godina.

„Bio je to lijep i sunčan ljetni dan davne 2000. godine, kada sam skočila svoju do tada najbolju, ali nažalost i do daljnjeg, posljednju ‘lastu’. Skok na glavu u bazen u zbiru sa plitkom vodom daje rezultat u  kvadriplegiji. Sjećam se svega – skoka, za koji ponovo ističem da je fenomenalan, udara rukama, zatim glavom, pokušaja da isplivam, nereagovanja moga tijela, uzvika iznad površine vode, zvuka pljuska kada je 15 momčića skočilo za mnom, jer spasioca nije bilo na mapi, izvlačenja iz vode, ležanja na betonu, radoznalih stranih pogleda uprtih u mene. Tu je i pogled zabrinutog prijatelja koji me pita: ‘Amela, kako se osjećaš?’, zatim moj odgovor kroz šapat: ‘Teško mi je disati, ali reci mi, je li mi spao kupaći, jesam li gola!?’. Čujem zvuk sirene vozila hitne pomoći, povraćam u vozilu, dovoze me na kliniku. Majka mi stoji iznad mene, plače. Meni ništa nije jasno, pitam se zašto plače, boreći se istovremeno da mi medicinska sestra ne presječe kupaći kostim, jer –brine me šta ću za ostatak sezone bez kupaćeg“, prisjeća se ona.

I taman kad vratite dah nakon priče koja staje u nekoliko redaka, ona progovara bez pardona za vašu izgubljenost. Jer, ona je nastavila dalje. I još bolje.

„Bila sam opklada između medicinskog osoblja, u smislu koliko ću dugo izdržati u kritičnom stanju, kada sam nakon četiri mjeseca na intenzivnoj njezi, mjesec dana na plastičnoj hirurgiji i deset mjeseci na fizijatriji, bez napretka, puštena kući. U državi u kojoj živimo, izostaje gotovo kompletna podrška da se suočite sa onim što vas čeka kad dobijete invaliditet kao pratioca. Moram priznati, dugo sam bila u depresiji nakon nesreće i svaki pogled mi je smetao, ali to je već bio isključivo moj problem. Nakon prihvatanja novonastalog stanja, koje nije jednostavno, ali je logičan slijed događaja, invaliditet mi nikad nije bio prepreka ni u čemu. Nastavila sam živjeti svoj život kao i do tada, samo uz određena prilagođavanja, koja sam, naravno, morala sama napraviti“, nastavlja Amela.

Prilagodila se svemu – nedostatku sistemske podrške, nedostatku podrške okoline osobama sa invaliditetom, novim uslovima funkcionisanja i nije odustala. Uz kap podrške, koju kao i većina osoba sa invaliditeamela-osi2tom u datim okolnostima, ima od porodice, stvorila je osnovu za dalje.

„Invaliditet je nastao u sedamnestoj godini života, prošla sam mnogo toga do tada i prilično izgradila svoju ličnost i samopouzdanje.Voljela bih da svi ljudi shvate da invaliditet nije nešto što se drugima dešava, nego se apsolutno svima može desiti! U jednoj sekundi se šetkaš i trčkaraš okolo, ili skačeš kao ja, u drugoj si već nepokretan/a i ležiš u krevetu ili izađeš u invalidskim kolicima i svi te gledaju poprijeko, ne shvatajući da u sljedećoj sekundi oni mogu biti u tvojoj situaciji. Invaliditet nije bolest, nego stanje koje iziskuje promjene i prilagođavanja. No, nisu ni svi ljudi bez invaliditeta za sve stvoreni. Niko na ovom svijetu, sa ili bez invaliditeta, ne može raditi sve i svačim se baviti, svi ‘se pokrivaju onoliko koliko su dugi’, što bi narod rekao“, ističe.

Kad sebi dozvoli riječi ponosa, kad razvuče osmijeh i kad zaboravi da bude ljuta na okolinu, društvo i državu koji su joj premalo mogućnosti dali, ali ih je i dalje otimala, želeći od sebe i svog života i više i bolje, osvrne se na svoj stub snage.

„Ponosna sam na svaki korak i okret koji sam u životu napravila, jer sve to me je dovelo tu gdje jesam i načinilo osobom kakva jesam. Uspjeh je ‘ustati ponovo kada padneš’, a tu sam tehniku doktorirala. Ponosna sam na svoje dosadašnje školovanje, ono me je dovelo do mog posla, što mi omogućava da ja sada budem podrška svojim roditeljima i na to sam najviše ponosna! Ponosna sam na svoj posao, koji mi omogućava da pomažem drugima, i ponosna sam jer nisam pravila nikakve ustupke – radim posao koji sam oduvijek željela. A sve to dugujem roditeljima – od samog početka su bili sa mnom i uz mene, borili se za moj život i pružali mi svu njihovu ljubav i pažnju. Uz njih ništa nikad nije bilo nemoguće, šta god sam željela da uradim, pa makar i pogrešno to bilo, podržavali su me i pomagali, bez sputavanja da živim samoodređen, samoodgovoran i na kraju i samostalan život. Moju odluku da se odselim od kuće i počnem sama živjeti (uz pomoć personalnih asistentica), su prihvatili u strahu, ali bez protivljenja.Takođe, već više od tri godine, velika mi je podrška moj vjerenik, koji je tu uvijek  kad mi treba“, objašnjava sagovornica.

I taman kad pomislite da ne postoji riječ više koju bi vam mogla reći, da sreća i kvalitetan život imaju vrhunac u pobjedi ograničenja, ona izvuče još jedan as iz rukava:

„Skontajte šta želite i borite se za to! Druge nema. Vjerujte u sebe.Najčešće predrasude sa kojima se susrećem jesu te da osobe bez invaliditeta, a što je još tužnije osobe sa invaliditetom, ne vjeruju u samostalan, sretan i ispunjen život posebno osoba sa teškim invaliditetom, iako ima mnogo pozitivnih primjera koji pokazuju suprotno“, zaključuje Amela.

Priča o Ameli nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

 

Napiši komentar