Ime i prezime ćete svakako zapamtiti, nakon čitanja u tekstu. Nadamo se, i bezbroj puta ga ponoviti kad se budete pitali gdje je granica mogućnosti. Granice nema. A priča o plavookom, plavokosom Džemalu Karčiću dolazi iz ugla njegove sestre, jer danas pričamo o značaju porodice i svim članovima porodice koji mogu biti #PonosniNaSebe.

„Te 1998. godine mama je na svijet donijela dva dječaka, Kemala i Džemala. Kemala, tamnoputog, crnih očiju, živahnog od samog rođenja i primamljivog za sestrine i moje oči. Džemala, blijedoputog, plavih očiju, mirnog i nezanimljivog. Kemal je regularno pušten iz bolnice, dok je Džemal zadržan u inkubatoru zbog  takozvanog ‘žutila’. Pitanje koje je moja mama dobila prilikom Džemalovog izlaska iz bolnice, koje je glasilo ‘Prihvatate li ovo dijete?’, dobiće smisao godinama kasnije. Ostali smo uskraćeni za informaciju da Džemal ima Down sindrom. Kako, to niko ne zna“, započinje priču Jasmina Karčić, starija sestra jednog izuzetnog mladića koji ima tek jednu različitost – više.

Pitanje svih pitanja dobijalo je odgovor svakim danom njegovog odrastanja. Možda mu je trebalo nešto više vremena, možda je prohodao sa 16, a ne sa 12 mjeseci kao brat blizanac, ali je i uspijevao mnogo više od onoga što je prećutana dijagnoza diktirala.

„Do šeste godine života je sve bilo ‘u redu’.  Džemal je rastao s vršnjacima. Da nauči nešto, to se podrazumijevalo. Bilo je samo pitanje načina na koji će to nešto naučiti. Mi, kao porodica pratili smo njegov razvoj i instinktivno mu pokazivali kako treba nešto da uradi. Često bi mi roditelji postavljali pitanje kako je Džemo naučio hodati uz stepenice i niz stepenice, a ja odgovora nisam imala niti ga danas imam. Ne sjećam se. Ali je naučio, i to vrlo brzo“, priča Jasmina.

Dok je inkluzija bila dio njihove svakodnevnice, sa preprekom društvenoj inkluziji suočavaju se po pripremama za polazak u školu. Pripremama, koje će Džemalov put kroz školske klupe produžiti.

„Iako je 2003. godine donesen okvirni zakon o inkluzivnom obrazovanju, za koji mi nismo znali kao što nismo znali da Džemal ima Down sindrom, pri pokušaju upisa u školu dobili smo uputstva koja smo slijedili, i u onom bunilu samo smo uspijevali uraditi što nam se kaže. Mami je preporučeno da se Džemalu napravi kariogram. Sjećam se dana kad je sestra došla s kariogramom u ruci i rečenicom ‘Džemal ima Down sindrom’, uz izraz lica koji je samo potvrđivao ono o čemu nismo znali ništa. Ko je mali dječak plavih očiju, to smo itekako znali. Dok me je pedagogica škole u kojoj smo aplicirali za njihov upis, a koju sam ja pohađala tada kao najbolja učenica, ubjeđivala kako moj brat ne može pohađati redovnu školu već specijalnu, u meni je ključala krv, a suze su niz lice tekle. Slušala sam je šta priča, ali nisam čula. Ni dan danas ne čujem nikog ko mi pokušava reći šta moj brat može, a šta ne može“, ističe ona.

dzemal-jasmina-i-kemal-karcic-1

Džemal je postao učenik Centra Vladimir Nazor, sa ocjenom „umjerene retardacije i IQ-a 49“, koji ni danas ne određuje sve ono što on jeste, može ili želi biti.

„Nakon dvije godine i našeg prvog uviđanja da ta grupa nije za njega, jer u njoj djeca ne napreduju, ne uče čitati i pisati, što je nama bilo nezamislivo, mama odlučuje da traži da se Džemal prebaci u odjeljenje u kojem će to učiti. Dobili smo pozitivan odgovor pod uslovom da Džemal mora obnoviti drugi razred. Pristanemo na to, naravno. Tako da je Džemal završio osnovnu školu za 10, a Kemal za 9 godina“, objašnjava.

Da godine nisu samo broj i da trud nije ni u jednom segmentu uzaludan, pokazalo se kod upisa u srednju školu. Druge opcije osim redovne škole nije bilo, a kapaciteti porodice Karčić dobili su podršku i saveznika u udruženju „Život sa Down sindromom“. Prije dvije godine, kad je naredni korak u obrazovanju došao na red, udruženje, Karčići, Džemo i njegovi vršnjaci – bili su spremni za novi izaazov.

„Nas kao porodicu udruženje je osnažilo da stanemo i zalažemo se za njegova prava. Danas je on učenik trećeg razreda Srednje tehničke škole grafičkih tehnologija, dizajna i multimedije, koji je vrlo samostalan i potpuno predan svom školovanju. Veoma voli školu i aktivnosti. Ima razvijenu brigu i svjestan je svojih obaveza. Diktira nam šta je naredno u njegovom socijalnom razvoju i sam sebi kreira budućnost. Mi smo mu podrška. Njegova odluka je da u trećem razredu upiše smjer Fotografija. O drugim stvarima ne mislimo. Mislimo da nekad treba pustiti da stvari idu svojim tokom. Njegova samostalnost nam je uvijek bila preča od znanja koje bi stekao u školi“, naglašava Jasmina.

I upravo ta samostalnost izašla je kao najveći rezultat borbe jedne porodice za dijete sa poteškoćama u razvoju. Kilometri i kilometri provedeni u putu od kuće do škole, sposobnost da se sam ‘prebaci’ na odredište, da u svakom momentu zna gdje je i može opisati sagovorniku svoju okolinu, i jedan zdrav odnos prema izazovima koji ga očekuju. Na kraju, zar postoji išta bitnije i neki bolji pokazatelj uspjeha od osluškivanja i poštovanja mogućnosti koje razvijamo?

„Džemo, možeš li uraditi to, to i to?“, pitala bi Jasmina.

„Naravno, sestro, mogu“,  odgovorio bi on, s neskrivenim ponosom u glasu.

Priča o Džemalu i Jasmini nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar