Jedna je od rijetkih zaposlenih osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Od rođenja ima cerebralnu paralizu i koristi kolica. Diplomirana je pravnica i dolazi iz Bihaća. Njeno ime je Nermina Arnautović i vraća vjeru u hrabrost.

„Rođena sam prije vremena i imam oštećenje centra za motoriku. Činjenica da koristim kolica je u mnogim situacijama uslovila moje izbore, ali se danas ni zbog jednog izbora ne kajem“, počinje priču Nermina.

Sredina u kojoj živi nije prilagođena njenom načinu kretanja. Osim svakodnevnih situacija, nepristupačnost okoline uslovila je i njen izbor zanimanja.

„Prepreke koje su mi najviše stvarale probleme  tokom odrastanja sa invaliditetom, a nažalost i danas ih stvaraju su arhitektonske barijere u vidu stepenica koje me prate kroz život. Ta neprilagođenost prilaza obrazovnim i drugim ustanovama osobama za invaliditetom je odredila i smjer u kojem je teklo moje kako srednjoškolsko tako i visoko obrazovanje. Diplomirala sam prošle godine na Pravnom fakultetu u Bihaću, koji je za mene bio jedini mogući izbor, s obzirom da je bio jedini fakultet u Bihaću koji se nalazi u prizemlju. Bez obzira na to što tada nisam imala izbora, sada kad pogledam iza sebe nije mi žao što završila upravo Pravni fakultet“, ističe ona.

Kaže, sve bi bilo mnogo lakše da se prepreke završavaju baš tu. Međutim, to nije tako u stvarnom životu.

„Iz vlastitog iskustva moram reći da su mentalne barijere u glavama ljudi mnogo teže premostive. Najčešće predrasude s kojim sam se do sad susretala pripisala bih neznanju i strahu od drugog i drugačijeg.  Ljudi  bez invaliditeta imaju uvriježen stav da osobe sa invaliditetom imaju tamo neke posebne potrebe i  da usljed tih svojih posebnih  potreba ne shvataju uobičajen život  svojih vršnjaka bez invaliditeta. Stekla sam dojam da većina osoba bez invaliditeta ima stav da osobe sa invaliditetom ne doživljavaju na isti način stvari iz svakodnevnog života, koje dijelimo bez obzira na invaliditet. Recimo, tu bih navela međuljudske odnose uopšteno, za koje se uobičajeno očekuje da im osobe sa invaliditetom pristupaju na drugačiji način“, priča naša sagovornica.

Ključnim problemom smatra prizmu kroz koju društvo posmatra osobe sa invaliditetom.

„Ono što oduvijek pokušavam objasniti ljudima koji me okružuju da osobe sa invaliditetom imaju identične želje, snove i potreba kao i osobe bez invaliditeta. Mislim da je potrebno još mnogo raditi na tome da se promijeni svijest i percepcija koja u društvu postoji o osobama sa invaliditetom. Sadašnja percepcija OSI je u skladu sa pogrešnom terminologijom koja se koristi pa se OSI još uvijek najčešće nazivaju osobama sa posebnim potrebama. Ova terminologija je pogrešna jer potrebu izjednačava sa sredstvom odnosno načinom  zadovoljenja potrebe. Potreba je određeni cilj koji želi postići kako osoba sa invaliditetom,  tako i osoba koja nema invaliditet. Moja potreba za obrazovanjem bila je ista kao i kod mojih kolega i kolegica bez invaliditeta, ali mi nismo imali jednake mogućnosti za to. Meni je za jednak pristup obrazovnoj instituciji trebala rampa ili lift. Ako potrebu izjednačimo  sa sredstvom odnosno načinom  zadovoljenja potrebe, onda u konkretnom slučaju lift ili rampa postaju sami sebi svrha. To je razlika koju osobe bez invaliditeta trebaju uočiti i promijeniti u svojoj svijesti“, objašnjava.

Najveći ponos joj je, reći će, diploma Pravnog fakulteta u Bihaću koja joj je omogućila i zaposlenje u advokatskoj kancelariji u Bihaću. U prilog istinskom  povjerenju u njene mogućnosti i podršci njenim sposobnostima, govori i činjenica da nije postala „medalja“ kojom se poslodavac kiti.

„Na putu do ovoga najveća podrška su mi bili roditelji i sestra. Bez njihove pomoći i podrške ne bih bila ono što jesam danas“, naglašava.

Svjesna da je tek jedna od malobrojnih osoba sa invaliditetom koje su našle svoje mjesto na tržištu rada, kaže da ne treba zanemariti ni okvir društva koji nije naklonjen osobama sa invaliditetom, bez obzira na postojeću regulativu i propise.

„Lično sam,  nekako, najsretnija kad znam da sam u datoj situaciji izvukla od sebe maksimum. Do sad se pokazalo da, kakve god okolnosti bile, uspjeh na kraju ne izostaje, ako uložim sebe u nešto što želim. Međutim, i dalje znam da, bez obzira što imamo i međunarodni i domaći pravni okvir koji nas štiti i treba da nam pruži jednake mogućnosti bez diskriminacije, praksa i realan život pokazuju drugačije stanje“, reći će Nermina.

Upravo tu, u realnom životu, nalazi najjači razlog da osobe sa invaliditetom u BiH budu ponosne na sebe.

„Osobe sa invaliditetom u BiH koje su nešto postigle trebaju biti ponosne na sebe s obzirom na uslove u kojima živimo i činjenicu da nemamo nikakvu ili slabu podršku države. Osobe sa invaliditetom  želim motivisati da ne odustaju i da se bore, da se ne ustručavaju govoriti na glas iskustva pa i osjećaje, jer jedino na taj način možemo nekada možda početi mijenjati svijest ljudi oko sebe. Potrebno je da se otvorimo i koliko je moguće u svakoj situaciji pokažemo da nismo drugačiji“, zaključuje naša sagovornica.

I kako to obično biva, pravi primjeri inkluzije dešavaju se zahvaljujući ljudskom faktoru. Osim Nermine, ovdje su taj faktor bili njena porodica, nekadašnji profesori, a sada i poslodavac.

Priča o Nermini nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar