Ako postoji nešto čega se čovjek plaši, to je konačnost u svakom svom obliku. Kada tu konačnost prati i neizvjesnost drugačijeg oblika funkcionisanja, strah još više raste. A to je upravo ono sa čim se suočila Adisa Kišić iz Tuzle, po dijagnostifikovanoj multipli sklerozi u dobi od svega 19 godina.

„Cijeli svijet mi se srušio, mislila sam da sanjam ružan san. Jeza i noćne more uselile su se u moju svakodnevnicu. Dugo vremena se nisam snalazila sa strahom od neznanja šta bi ta neizlječiva i teška bolest svaki idući dan mogla da donese, jer s multiplom sklerozom nikad ne znate hoćete li odjednom izgubiti sposobnost bilo kakvog kretanja i pomicanja, vid, sluh, moć govora, hoćete li osjećati ruke, noge, i svaki dio tijela, moguće je bilo šta što možete zamisliti. Bila sam na prvoj godini studija bosanskog jezika i književnosti i prva reakcija u tom očaju je bila da želim napustiti i ostaviti sve, željela sam da me nema. Osjećala sam se zarobljeno“, prisjeća se Adisa prvih reakcija i promjene koju su bolest i invaliditet koji nastaje sa njom donijeli u njen život.

I to stanje je potrajalo, sve dok nije došla do tačke kad sebe nije prepoznavala i kad je sama sebi rekla da ne sanja, promjena je, postepeno, ušla u njen život.

„Na svu sreću, nisam odustala od fakulteta i uspješno sam diplomirala. Međutim, budući da u državi u kojoj živimo većina stanovništva ne dođe lako do prilike da se zaposli, tako ni ja, kao osoba sa invaliditetom, nisam imala šanse. U sebi sam patila i čeznula za osjećajem da na bilo koji način budem korisna, da se ne osjećam bezvrijednom i nemoćnom. Ono kakva sam bila unutra, duboko u sebi, nije odgovaralo i slagalo se sa mojim spoljašnjim stanjem. Htjela sam mnogo, oduvijek sam bila kreativna i voljela stvarati bilo šta rukama, koje, srećom nisu pretrpile oštećenja od bolesti kao ostatak mog tijela. Stvarala sam razne dekorativne predmete, bavila sam se i pravljenjem torti po narudžbi. To je bio moj prvi veliki ponos – odjednom su mnogi tražili moje torte!“, kaže ona.

Reći će, tijelo je bilo sve slabije, što je bilo dio bolne spoznaje da život kakav je željela nije više moguć, ali da ne mora biti ništa lošiji, siromašniji i nesrećniji. Sve je to stvar slaganja kockica u mozaiku drugačijeg i različitog.

„Na druge se ne trebamo ljutiti niti bilo koga kriviti, osim u slučajevima gdje nemamo pružene jednake mogućnosti. Osobama sa invaliditetom želim reći da ni slučajno ne mole, nego da samo ukazuju na nešto na što imaju pravo kao i svi ljudi na ovome svijetu. Mi smo svi definitivno izrasli u neuporedivo snažnije osobe od onih kakve smo bili prije, jer se za sve moramo više truditi, ulagati velike napore u nešto što drugi uzimaju zdravo za gotovo“, ističe.

I dok je njen duh uticao na promjenu svijesti koliko i dalje može, oko nje su se množile i predrasude. Kao neko ko je boravio na ‘obje strane’, poznavao život bez poteškoća i suočio se i srodio sa životom punim prepreka, osobama bez invaliditeta zamjera tek jedno – potrebu za sopstvenom slikom naspram osoba sa invaliditetom.

„Tretiraju nas kao šansu za ličnim prosvjetljenjem i prilikom da spoznaju kako je njihov život divan i savršen, a zdravlje nenarušeno. Posebno je iritantan tretman osoba sa invaliditetom kao da smo vanzemaljci, ili sveci, ili ono što sam lično doživljavala – tješenje da će sve jednog dana biti dobro i da ću ozdraviti, da se samo strpim, da je sve ‘u psihi’ i da samo treba dovoljno da se potrudim. Šta ako ne mogu, znači li to da je moj život gotov? Vrijedimo i ovakvi, baš takvi kakvi jesmo, sa svim što možemo ili ne možemo i poteškoćama. S druge strane, prisutne su reakcije poput ignorisanja i straha, u smislu ‘ne smijem te ni pitati kako si’ ili ‘ne daj bože nikome takve sudbine’. Za noge koje nas ne slušaju imamo kolica i druga pomagala, ali za ovako primitivna razmišljanja i takve duše zaista ne postoji nikakvo pomagalo“, objašnjava.

Kada se osvrne na razvojni put koji je prošla kao osoba sa invaliditetom, kaže, ni za čim ne žali i na svaki korak je ponosna. Ušavši u svijet osoba sa ivaliditetom, koji se još uvijek u mnogo čemu razlikuje od svijeta osoba bez invaliditeta i odvojen je od njega čvrsto utvrđenim granicama, edukovala se, osposobljavala i napredovalaa u brojnim aktivnostima koje je, putem Informativnog centra za osobe sa invaliditetom „Lotos“ iz Tuzle, pohađala. Uz podršku roditelja, sestre, prijatelja i najbliže okoline, sve je bilo daleko lakše, i kad je živjela bez invaliditeta, ali i kad se s njim suočila.

„Ključ uspjeha je da doživimo svoj invaliditet kao izazov, a ne kao problem i da se  nikad ne sažaljevamo, da naučimo da ne razmišljamo sa žalom o stvarima koje više zbog invaliditeta ne možemo činiti, nego da se fokusiramo na ono što još možemo, a toga je toliko mnogo. Kao i svi ljudi na svijetu, tako i mi trebamo naučiti naći sreću u sitnicama i shvatiti da je svaki novi dan dragocjen. Bogatstvo je što danas mogu reći da se nikad ne bih mijenjala ni sa kim na svijetu, uz sve ovo što imam i nemam, jer, zaista mogu reći da sam zadovoljna i sretna u životu“, zaključuje Adisa.

I baš kao svaka priča ima neku pouku, tako i Adisina priča kazuje samo jedno – da ne postoje životne situacije iz kojih čovjek ne može izaći snažniji, uporniji i istrajniji, samo ako to sam izabere i u društvu kojem živi naiđe na adekvatnu podršku.

Priča o Adisi nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar