fbpx

Po struci je profesorica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, a trenutno je angažovana kao sekretarka Kantonalnog udruženja roditelja osoba oboljelih od cerebralne paralize, mikrocefalije i hidrocefalusa „DLAN“  u Zenici. U biografiju je upisala i novinarsko, uredničko i lektorsko iskustvo, sve usko vezano za struku koju je izabrala, a opet, još bliže njenom svestranom duhu i opredjeljenjima. Ona je Amela Talić i donosi nam svoju priču iz Zenice.

Od rođenja ima cerebralnu paralizu. Iza osmijeha koji nosi, teško da biste primijetili da joj svaki dan otežavaju ne baš ugodne situacije.

„Posljedice su otežan hod i blaga slabost lijeve ruke. Otežan i nepravilan hod sa sobom vuče iskrivljenje kičme i bolove u leđima“, kaže na početku.

Foto baza

Kada se upustite u razgovor sa njom, shvatite da je pred vama jedna osoba puna života, bez obzira na prepreke koje je morala prevazilaziti i sa kojima se borila.

„Bilo je mnogo poteškoća, od arhitektonskih do onih najtežih – barijera u ljudskim glavama. Srećom, s vremenom se čovjek nauči nositi s tim, počne gledati ko govori, a ne šta govori. Ubjedljivo najteže je bilo pokazati i dokazati ljudima da mogu funkcionisati normalno, raditi sve što i svi drugi ljudi mojih godina, a da to ne smatraju čudom i mene herojem. Ne smatram da sam čudo, ja sam neko ko je pronašao način da se izbori sa invaliditetom i u životu ne ostane željan ničega“, kaže Amela.

Iako joj je jedna od onih radosti koje se pamte čitav život odazivanje na učeničko -„Nastavnice!“, put do diplome i izbor sopstvenog puta, ipak, najveći su joj životni ponos.

„Ponosna sam na mnogo toga, ali definitivno činjenica da sam bezbroj puta naučila hodati daje mi snagu da postignem sve ostalo. Ponosna sam i na stečenu fakultetsku diplomu, a  posebno na to što imam ljude koji mi izmame osmijeh na lice“, ističe ona.

U mnogim iskustvima koja je sačuvala u dosadašnjoj životnoj riznici, izdvaja se jedno sjećanje.

„Završiti studij književnosti koji iziskuje čitanje stotina knjiga, biti osoba sa invaliditetom kojoj predstavlja problem otići do biblioteke jer je udaljena od fakulteta – to je bio izazov. Porodica, prijatelji, kolege bili su tu da pomognu kad god je trebalo“, prisjeća se.

Život sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini, u društvu koje pati od viška predrasuda, od predodređenja koja vam ‘prišivaju’ sa medicinskim dijagnozama, izbrusio je i njenu borbu za ravnopravnost. Od svega, kaže, izdvaja se jedna duboko ukorijenjena predrasuda – invaliditet okolina percipira kao nešto što se liječi i za šta se očekuje da jednom – prođe. To je i jedina poruka koju bi poslala osobama bez invaliditeta.

„Invaliditet nije bolest, to je stanje organizma na koje se osobe naviknu i nađu način da žive s tim. Nemojte ljude gledati po onesposobljenju nego po mogućnostima i uvidjećete da ih ima bezbroj, samo treba biti strpljiv da ih pronađete“, objašnjava sagovornica.

A ona se izborila i imala sreću da bude više od onesposobljenja i više od dijagnoze na latinskom.

„Zahvalnost za ovo što sam danas dugujem porodici, roditeljima i bratu, ali i mnogobrojnim prijateljima i ljudima koji sve ove godine prate moje stanje – ljekarima i fizioterapeutima koji su ispratili svaki moj korak i bili podrška čak i kad sam mislila da nešto ne mogu“, govori.

Najveći broj prepreka na putu do uspjeha ne razlikuje od prepreka sa kojima su se susretale njene kolege i kolegice sa invaliditetom, jer je invaliditet skup dosta ponovljenih šema i obrazaca ponašanja, recept za sreću, ako takav i postoji smatra individualnim izborom.

„Pozitivan stav je recept za sretan život uopće, a za sretan život sa invaliditetom – gledajte život sa svoje tačke gledišta, sopstvenim očima, izvucite iz svakog dana maksimum i okružite se ljudima koje volite i koji vole vas. Ipak, živjeti u zemlji kao što je naša a biti osoba sa invaliditetom znači živjeti život koji je svaki dan sinonim za neizvjesnost, borbu i nadu za bolje sutra, i na to sve osobe sa invaliditetom u našem društvu moraju biti ponosne, na baš sve što jesu“, naglašava.

Iako će jedna od neizbježnih tema koje ćete sa njom „pretresti“ jeste da je tetka jednoipogodišnje Zare, o kojoj će vam maniom jedne prave tetke pričati satima, ne krije da se svakodnevno suočava sa pitanjima i predrasudama vezanim za porodični život osobe sa invaliditetom. Te predrasude su još izraženije jer je – žena sa invaliditetom.

„Kako prolaze godine, često me pitaju hoću li imati porodicu na što ja kažem da sudbina određuje sve. Živjeti život žene sa invaliditetom nije nimalo lako, ali je tu mnogo stvari koje se moraju ‘poklopiti’ da neki odnos bude kvalitetan i da iz njega nastane porodica, a da se invaliditet ne uvuče u priču kao slijepi putnik“, kaže kao da razmišlja naglas.

I taman kad pomislite da ćete je ostaviti pod sjenom i odlutalu u razmišljanjima, osmijeh sa početka priče se vrati na njeno lice, jer ona i dalje može sve što poželi.

Priča o Ameli Talić nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar