fbpx

On je prvi sit down komičar u BiH. Gledali ste ga i na malim ekranima, dok je svojim dosjetkama oduševljavao profesionalce. Ime mu je Jasmin Džemiđić i svim preprekama koje mu je život servirao, grohotom se nasmijao u lice.

“To sa nasmijavanjem traje dugo. Volio sam da se šalim na svoj račun i tu je negdje počela sit down komedija. Čak  mi nisu povjerovali da sam koristim kolica kad sam se prijavio na Otvoreni mikrofom, koji je održavao Magacin kabare”, kaže Jasmin prisjećajući se svojih početaka na sceni.

Arhitektonski, za prvi izlazak pred publiku savladao je jedan stepenik. U borbi sa predrasudama, mnogo više. Sve što mu se dešavalo, okretao je na smijeh i iz svega što u životu čak i nije bilo smiješno, izvlačio je dovoljno radosti za borbu.

Foto baza

“Ne mora svaka šala da bude u negativnom svjetlu – humor osoba sa invaliditetom na sopstveni račun itekako može pružiti inspiraciju. Iz naših svakodnevnih situacija nastaje mnogo šala i samo je stvar toga da li je publika dovoljno otvorena da u nama ne vidi samo bića koja treba sažaljevati”, objašnjava on.

Išao je u redovnu školu, studirao, živio običan život i često nailazio na prepreke, ali reći će – ponosan je na izbore koje je napravio i rezultate koje je postigao u svemu onome što je poželio.

“Najviše sam ponosan na činjenicu da sam svojim trudom i zalaganjem uspio da ispunim sopstvene snove iz djetinjstva, a to je da budem na sceni i da budem ravnopravan na njoj. I ponosan sam na sve svoje prijatelje koji su uprkos svom invaliditetu uspjeli u životu”, ističe Jasmin.

Na putu do uspjeha, kaže, mnogo je predrasuda  koje treba pobijediti, unutar sebe i oko sebe. Tako, iako mu se nekad činilo da je najteže ono s čim se trenutno suočava i da te predrasude nikad neće pevazići, danas potpuno drugačije vidi situaciju.

“Nije tu bilo puno ruganja od strane djece, nije mjesta bilo tome. Ako bježimo iz škole, što ne preporučujem, mene moji drugari ponesu i sve bude lakše. Odrastao sam u nekom boljem vremenu, kad se o invaliditetu manje pričalo, ali situacija nije bila kao danas. Doživljavam više ruganja, više snishodljivosti, pa i sažaljenja od starijih ljudi nego od mladih”, objašnjava.

Možda je svojom neposrednošću, otvorenim razgovorom na temu invaliditeta ili hrabrošću da stvari nazove baš onako kako se one zovu, lakše došao do poštovanja među svojim vršnjacima. Kaže, ipak, osobe bez invaliditeta moraju mnogo toga da nauče o osobama sa invaliditetom.

“Iskreno,  ima jako puno toga što bih ja kao osoba sa invaliditetom volio da osobe bez invaliditeta znaju. Počnimo, recimo od toga, da postanu svjesni da mogu biti u potpunosti opušteni pored osobe sa invaliditetom. Opšteprihvaćena stvar je da ne možemo ništa samostalno uraditi i da potpuno ovisimo o drugima. Kad se samo malo potrudite i naučite kako izgleda jedan dan osobe sa invaliditetom, možete uvidjeti samo to da nam je životna utrka ista, jedina razlika što naša staza ima puno prepreka”, kaže naš sagovornik.

Vjeruje da je najveći problem što društvo misli da osobe sa invaliditetom ni na svakodnevnom nivou ne rade i ne postižu ništa – od jednostavnih stvari koje se tiču lakšeg funkcionisanja, do odluka koje donose na duži period i koje se tiču životnih usmjerenja. Takva situacija ga je navela da se aktivira u organizacijama osoba sa invaliditetom, što bi poručio svim osobama sa invaliditetom u BiH.

“Postoji samo jedan način da osoba sa invaliditetom bude sretna, a to je da se pomiri sa svojim invaliditetom, sa sobom, i da pokuša izvući najbolje iz svega toga. Uprkos opšte prihvaćenom shvatanju, osobe sa invaliditetom nisu ‘Bogom dane’ i moraju se same aktivirati i raditi na sopstvenom boljem sutra. Ako želimo jednakost, moramo se potruditi baš kao i svi ostali”, naglašava.

Dosadašnji rad i zalaganje, prisustvo u opštoj populaciji i aktivnosti na promociji prava i mogućnosti osoba sa invaliditetom, kaže, donijeli su mu mnogo zadovoljstva, bez obzira na opštu situaciju u društvu.

“Sa MyRight sarađujem već dugi niz godina kroz razne projekte, seminare i prije svega kroz odlična druženja. Moji dragi prijatelji koji rade u MyRightu su jedna od najprofesionalnijih ekipa s kojima sam imao sreću da sarađujem i jedna od rijetkih malih ekipa koji imaju najluđi tempo rada, što veoma cijenim”, ponosno će Jasmin.

Prvi, u nizu naših priča, osvrnuo se i na manje lijepe stvari, o kojima mnogi izbjegavaju pričati.

“Osobe sa invaliditetom u BiH mogu i moraju biti ponosni na sebe, kao i da budemo ponosni jedni na druge, da nas raduje tuđi uspjeh, koji je u konačnici, uspjeh svih nas u društvu u kojem još uvijek nismo dovoljno prihvaćeni. Smatram da malo vremena posvećujemo i porodici i prijateljima, na koje takođe iz mnogo razloga biti ponosni. Zar je tako teško svaki dan nekoga nasmijati?”, pita Jasmin.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar