Kada se sa invaliditetom suočite nakon nesreće ili usljed ratnih dejstava, društvo u kojem živimo vam stavlja epitet ranjenika i heroja. Samim tim, vi postajete neko ko je sve svoje u ovom društvu uradio, odslužio i za koga se ne zna šta poslije invaliditeta.
O tom šta poslije, danas priča Boris Cvjetković.
„Ratne 1992. godine sam ranjen i od tada imam invaliditet. Povreda kičme koju sam dobio dovela je do toga da koristim kolica“, kaže on na početku priče.
U prvom peiodu, prisjeća se, nije ni razmišljao o invaliditetu. U generalno lošem stanju, posljednja stvar o kojoj je brinuo jeste – šta kad se oporavi.
„U tim trenucima, o invaliditetu sam razmišljao kao da je u pitanju nešto što će proći kad ‘ozdravim’. Jednostavno, bio sam na liječenju i u veoma lošoj poziciji, pa nije bilo prostora za više razmišljanja. Kad sam otišao na rehabilitaciju, u naredne tri godine, polako sam postajao svjesniji stanja. Ali, opet, činilo mi se da sve to sa čim se suočavam i nije bilo tako strašno, kad se uzme u obzir u kakvim su sve situacijama ljudi sa kojima sam dijelio dane na rehabilitaciji bili“, objašnjava on.
Vrlo brzo nakon završetka rehabilitacije, uključio se u sportske aktivnosti.
„Kao i sve u životu, košarka je ušla slučajno u moju svakodnevnicu. Po upisu na fakultet u Beogradu, počeo sam – malo iz znatiželje, malo iz dosade – odlaziti na košarkaške treninge. Poslije par godina, vratio sam se u Bijeljinu i sa prijateljima 2001. godine osnovao klub”, kaže Boris.
Od tada, takmiči se u ligi BiH, sa još osam klubova. Ipak, situacija u sportu za osobe sa invaliditetom u BiH nije povoljna, i opstaje samo nekoliko klupskih sportova, uprkos hroničnom nedostatku finansija.
„Igrao sam za gotovo sve klubove u Srbiji, nastupam za reprezentaciju Srbije. Igrao sam evropska prvenstva, evrokupove, NLB ligu, prvenstva BiH, proputovao sam od Soluna do Dablina i preporučio bih svim osobama sa invaliditetom da se bave nekim sportom, prema svojim mogućnostima i afinitetima”, naglašava on.
Osim u sportu, po istom receptu – odlučivši da se aktivnošću bori za bolji položaj osoba sa invaliditetom – organizovao je i ostale sfere svog rada.
„Saradnja sa MyRightom je počela 2007. godine, kada sam ušao sam u priču više zbog drugih, svjestan da svojim primjerom i iskustvom mogu pomoći. U to vrijeme me je zanimao isključivo sport, mada sam se odazivao svim ’akcijama’. Kasnije sam učestvovao na nekoliko seminara, koji su se ticali tema javnog zastupanja, odnosa sa javnošću, monitoringa, pretežno iz znatiželje. To mi je otvorilo mnoge vidike, nekako vremenom spontano i usmjerilo i organizovalo aktivizam, pa i donijelo neki rezultat“, kaže on.
Reći će, nekad ima osjećaj da je postao aktivista i više nego što je želio i da mu sve aktivnosti oduzimaju više vremena i prostora nego što bi pružio bilo kojem drugom poslu u svom životu.
„Živimo u društvu u kojem su prisutne ogromne fizičke barijere, društvu koje je suštinski neosjetljivo na problematiku sa kojom žive osobe sa invaliditetom, a situaciju nimalo ne olakšava komplikovana administracija. Da bi se bio šta mijenjalo, osobe sa invaliditetom moraju postati svjesne da se moraju aktivirati, da se moraju obrazovati, da se uprkos teškoćama moraju uključiti u svaki segment društva. Moraju se prilagoditi društvu, pa tek onda da traže od društva da im se prilagodi. Moramo postati svjesni vremena i mjesta gdje živimo, pa za početak – neka većina osoba sa invaliditetom bez izgovora izađe iz kuće i ode u bioskop, prošeta, upiše školu, ode na trening, na kafu”, preporučuje on.
Od svih postignuća, u okvirima u kojima se kreće i radi, posebno je ponosan – na porodicu. Na putu do lične sreće, susreo se sa mnogo predrasuda, pretpostavki da mu treba i da želi samilost, sažaljenje, da u svakodnevnom funkcionisanju ne može ni vrlo jednostavne stvari samostalno da uradi.
„Zasnivanje porodice mi je uveliko promijenilo način života i ponudilo neke druge prioritete, nove obaveze. Drugačija mi je i perspektiva iz koje posmatram stvari – većinu vremena nemam osjećaj da sam osoba sa invaliditetom, jednostavno ne razmišljam na taj način toliko da ponekad ne primjećujem ni očite prepreke. I odlučio sam da ne obraćam pažnju na to što bilo ko iz moje okoline ima predrasude o mom porodičnom životu“, ističe Boris.
Sa mnoštvom obaveza, mnogim interesovanjima, aktivnim življenjem, promijenio je i način na koji posmatra invaliditet. Invaliditet u njegovom životu nije karakteristika koja ga suštinski definiše kao ličnost, osobu i ljudsko biće.
„Invaliditet je samo fizičko ograničenje i potreba da se više prilagodim okolini i okolinu sebi. Sve je to stvar stava koji zauzmete i odlučite li da igrate sa kartama koje su vam podijeljene“, kaže.
Od Borisa i iz ovih nekoliko redova možemo puno naučiti. On sam sve o čemu smo razgovarali, skuplja u svega nekoliko riječi.
„Otmite svoje pravo i živite“, završava razgovor naš sagovornik.
Priča je nastala u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.
MyRight – Ana Kotur
