fbpx

Posljednji bosanskohercegovački šeširdžija, Janko Hlpka iz Sarajeva, prisjeća se sa sjetom zlatnih vremena, kada se stajalo u redovima ispred radnje kako bi se kupio šešir. Promjena strukture stanovništva, mode i ekonomske situacije učinila su da je ovaj odjevni predmet, za većinu stanovnika BiH, postao čisti luksuz.

Tekst i foto: Milkica Đurić

Porodični zanat, koji je još davne 1935. godine započeo njegov otac, otvarajući šeširdžijsku radnju u Vojvodini, umnogome je mijenjao svoj tok poslovanja zahvaljujući nemilim događajima koji su se dešavali tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Po završetku tog perioda i očevog  neprihvatanja oficirskog posla, koji mu se tada nudio, odlučuju  da ponovo otvore radnju. Otvorili su je u mjestu u kojem nije postojao niti jedan zanatlija ove vrste i nastavili su da rade i žive od onog što najviše vole — pravljenja i prodaje ručno rađenih šešira.

U tom periodu na prostoru bivše Jugoslavije jedino u Sarajevu nije bilo nijednog šeširdžije, pa je ovaj grad od 1954. godine, postao njihov novi dom. Već 67 godina, radnja „Dendi“ se nalazi na istom mjestu, skrivena od direktnog pogleda prolaznika sa glavne ulice. Ušuškana u pasažu Maršala Tita 21, radnja mami uzdahe redovnih mušterija, ali i slučajnih prolaznika koji su poštovaoci ovog odjevnog predmeta. Svaka posjeta ovom salonu šešira i kapa istinskim ljubiteljima mode predstavlja uzbudljiv događaj.

„Kao veoma mlad, sa sestrama sam naslijedio taj zanat od oca i nastavio da ga, sa ljubavlju, radim sve do danas. Ovo je trenutno jedina specijalizovana radnja za izradu muških i ženskih šešira na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pored ručne izrade kapa i šešira, bavimo se i njihovim održavanjem i hemijskim čišćenjem, peglanjem i popravkama starih šešira“, navodi šeširdžija Janko, objašnjavajući kako se i šešir, da bi bio lijep i funkcionalan, poput kaputa, mora jednom godišnje čistiti.

Janko Hlpka, posljednji bosanskohercegovački šeširdžija, Foto: Milkica Đurić

Šeširi se vijekovima dizajniraju tako da ukrašavaju i štite naše glave. Posebna pažnja se obraća na materijal koji se, tokom izrade, prilagođava godišnjem dobu i vremenskim prilikama u kojima će se nositi. Izbor materijala danas je velik, ali ipak postoje standardi kojih se sve šeširdžije pridržavaju. Najvažnije je da su šeširi stilski prepoznatljivi i izrađeni od prirodnih materijala vrhunskog kvaliteta.

„Vidite, svi šeširi se rade od filca vune ili zečije dlake. Rade se, takođe, i od kamilje dlake koja je izrazito jaka, ali ona je jako skupa pa nema širu primjenu. U Evropi i cijelom svijetu pretežno kotiraju vuna i filc, zečije dlake jer je lagan i kvalitetan, a na kišovitom vremenu jako otporan jer je gušćeg sastava. Takođe, šeširi se još rade i od štofova, ali to su već sportski modeli“, objašnjava Janko.

Tokice, mali ukrasni šeširi, Foto: Milkica Đurić

Vremena se mijenjaju, a moda ga neumitno prati u stopu. Užurban stil života vrlo često nameće sve praktičniji način oblačenja, te se stiče utisak da se jedna odijevna kombinacija nosi za više različitih prilika, a o kulturi nošenja šešira u tim kombinacijama, suvišno je i govoriti.

„Kada samo pogledate neke stare filmove od prije 50 ili 60 godina, svako je na glavi imao šešir ili kapu. Toga više nema. Danas je došla moda da se ista garderoba nosi i na posao, i za izlazak. Nema više elegancije. Sada preovladavaju moderne kape i šiveni modeli šešira koji su se prilagodili evropskom tržištu, koji se mogu nositi istovremeno i uz sportsku, ali i uz elegantnu garderobu. Ali, svakako je potražnja za šeširima manja nego predratnih godina“, naglašava Hlpka.

Šeširi, S.O.D. “DENDI”, Sarajevo, Foto: Milkica Đurić

Sa sjetom se sjeća zlatnih vremena iz perioda dok mu je još otac bio živ, kako je bilo par modela šešira zbog kojih su ljudi stajali pred radnjom da ih kupe. Modeli „Robin“ i „Dendi“ su bili jako aktuelni u to vrijeme. Bila im je jako velika potražnja, kao sada za popularnim modelima šešira koji se mogu nositi i uz elegantnu i sportsku garderobu.

„To je bio period od 1966. do 1976. godine, vrijeme kada sam nabavljao materijal za proizvodnju 1.500 do 2.000 komada šešira godišnje, a sada ga nabavljam za maksimalno 150 komada, i ta količina mi bude dovoljna za cijelu sezonu. Do devedesetih godina bilo je nekog značajnijeg posla, dok danas, u poslijeratnom periodu, prodaja je oslabila za 70 posto. Jedino se nešto više proda zimi kada nam je potrebno da imamo nešto na glavi, da se zaštitimo“, zaključuje Janko.

Šeširi, S.O.D. “DENDI” Sarajevo, Foto: Milkica Đurić

Kvalitetan šešir nije teško prepoznati. Savjetuje da prilikom kupovine obavezno treba  obratiti pažnju na naziv proizvođača i od kakvog je materijala napravljen. Takođe, veoma je bitno i to da  šešir ima mogućnost održavanja i hemijskog čišćenja. Nekvalitetni materijali, od kojih se danas većinom prave šeširi, uvezeni sa kineskog i italijanskog tržišta, koji u sebi sadrže sintetiku i plastiku, ne dozvoljavaju održavanje. Takvi šeširi najčešće nemaju garanciju na kvalitet i ne mogu se popravljati.

„U ljetnom periodu kada se najčešće nose slamnati šeširi, kupac mi donese šešir koji mu je malen i želi da ga proširi. Prilikom izlaganja temperaturi pri radu, on sagorijeva zato što nije napravljen od pravog materijala, prirodne slame ili paname. Nažalost, to je sve plastika i zato puca, deformiše se. I nestručna osoba može vrlo lako ‘pod rukom’ da osjeti razliku u kvalitetu materijala. Jednostavno, kada uzmete u ruku vuneni šešir odmah osjetite kako je grub, dok je od zečije dlake mekan i gladak“, objašnjava Janko.

Za izradu jednog šešira treba da se utroši dosta vremena. Od početka prve faze rada, pa do finalnog proizvoda, treba proći od 18 do 22 operacije. Sušenje, frotiranje, modeliranje, kalupljenje, samo su neke od tih faza i zahtijevaju majstorovo strpljenje. Svaki šešir, koji završi, njemu je najdragocjeniji jer je srećan zato što ga je napravio baš onako kako je i zamislio. Zahvaljujući vještini, svaki šešir koji izađe iz njegove radionice predstavlja malo umjetničko djelo, poželjno kao ukras za žene, ali i muškarce.

„Uglavnom radim šest ili dvanaest komada u seriji. Imate sedam veličina, od 54 do 60, i samo na jednom šeširu se prilikom rada izgubi više vremena nego na šest. Dug je proces same izrade. Za jedan komad potrebno mi je više od pet sati rada, nekada čak i  cijeli dan, zavisno od modela. Mogu sve da napravim i ništa mi ne predstavlja prepreke. Prilagođavam se potrebama i željama mušterija, a najsretniji sam kada vidim da su zadovoljni“, sa osmijehom objašnjava Hlpka.

86 godina tradicije ručne izrade šešira, Foto: Milkica Đurić

Sa suprugom Sabinom posljednjih 50 godina osmišljava dizajn šešira, prilagođavajući ih tekućim modnim trendovima. Dok je ona zadužena za ženske modele, zanatlija Janko uglavnom radi muške, trudeći se da zajedno ispoštuju sve zahtjeve svojih mušterija, a bilo ih je mnogo iz javnog života. Svi klijenti su im podjednako važni, ali ističu da im šešire često kupuju estradni umjetnici, glumci, politički funkcioneri, uz koje ih vežu posebna prijateljstva. Čak napominje da, dok mu je otac bio živ, svake druge godine je slao šešir predsjedniku Titu.

„Poznatiji kupci su nam estradni umjetnici koji su uglavnom imali specifične zahtjeve. Sa muzičke scene, izdvojio bih Dinu Merlina, kojem često pravim šešire. Zatim pjevača Božu Vreću, koji ima svoj kalup, zakupljen da radim samo njemu taj model. Rade Šerbedžija dođe često kada je u Sarajevu, dobri smo. Jedan šešir kupi on, a drugi dobije gratis jer mi je jako drag kao glumac. I općenito, on ima dosta mojih šešira“, naglašava Hlpka.

Šeširi S.O.D. “DENDI” Sarajevo, Foto: Milkica Đurić

S obzirom na to da sve šešire prave ručno, a cijenu najčešće diktira vrijednost nabavljenog materijala, ipak se prilagođavaju našem tržištu i prosječnom potrošaču. Smatra da su cijene kapa i šešira pristupačne većini kupaca na našem tržištu, uzimajući u obzir da se za iste takve u Evropi plaća puno više. Jedan kupljen šešir iz njihove radionice može se nositi od tri do pet godina i na njega se dobije garancija da se može hemijski održavati, pa su tako cijene od 60 do 150 KM i nisu puno velike.

Izražavajući zabrinutost za budućnost ovog zanata, Janko se nada da će mlađi sin preuzeti porodičnu tradiciju. Kazuje da ima i dvije unuke koje već sada iskazuju želju da bi to voljele da rade, jer, što se tiče interesa drugih osoba koje bi išle na ovaj zanat, nije do sada imao nikoga ko je izrazio volju za učenjem. Kaže da je zainteresovanost mladih za zanate uopšte sve manja i manja, a ljubav prema šeširima je presudna kako bi se neko bavio ovim poslom.

„U moje vrijeme, izučavanje zanata uz oca mi je priraslo srcu. Zavolio sam ga. Vidio sam da se od njega može pristojno živjeti dok je u današnje vrijeme već malo teže zbog velike konkurencije i otvorenog kineskog tržišta, pa je teško postići i cijenu i kvalitet. Nadam se da ću moći još neki duži period voditi ovu radnju, a naslijediti će neko, sigurno“, za kraj optimistično poručuje  Janko.

Više o dostupnim modelima šešira i kapa, zanatske radionice „Dendi“ iz Sarajeva, možete da pronađete na Fejsbuk profilu brenda „Šeširi i kape Janko Hlpka“.

Kape, Foto: Milkica Đurić
Šeširi, zimska kolekcija, Foto: Milkica Đurić
Šeširi, zimska kolekcija, Foto: Milkica Đurić
Veliki izbor šešira i kapa, Foto: Milkica Đurić

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Slobodni mediji za slobodno društvo”, koji realizuju Udruženje BH novinari i Asocijacija elektronskih medija u BiH, pod pokroviteljstvom Evropske unije.  Sadržaj teksta isključiva je odgovornost UG “eTrafika.net” i ne odražava nužno mišljenje Evropske unije.

Napiši komentar