fbpx

Poteškoće, nevolje i bol su životne „učiteljice“ Banjalučanke Anastasije Ćorović (28). Sa 14 godina počela je da se bavi volontiranjem, a danas je uključena u brojne aktivnosti koje podrazumijevaju pomaganje drugima. Priznaje da ne voli da priča o sebi i da se hvali, a to što radi prešlo joj je u naviku i smatra da je njen način života. Predsjednica je Udruženja „Srce na dlanu“, volonterka Gorske službe spašavanja i Spasilačke službe „Wolf“ iz Foče, apsolventkinja na Medicinskom fakultetu, članica Upravnog odbora Streljačkog kluba „Megalodon“, biciklistkinja, humanitarka…

Piše: Snježana Aničić; Foto: Privatna arhiva, ustupljeno eTrafici

Prijatelji je opisuju kao velikodušnu, plemenitu, dobru drugaricu i osobu od povjerenja. Napominje da ljude ne voli da dijeli po vjeri, naciji ili bilo kojoj ličnoj opredjeljenosti ili identitetu, nego po njihovim osobinama i onome što nose u srcu. Smatra da joj je upravo to pomoglo da stekne prijatelje i prijateljice širom regiona i ističe da joj je to veliko priznanje nje kao osobe.

Foto: Privatna arhiva, ustupljeno eTrafici

„Izuzetno je teško da se usklade sve obaveze, ali dobrom organizacijom se sve može postići. Takođe, imam planer u koji zapisujem sve svoje aktivnosti koje bih trebalo da imam u tekućoj godini, uglavnom se trudim da budem dosljedna rasporedu i uspijevam u tome. Ponekad se dogodi da nešto nisam uradila, ali je tada riječ o poslu koji se može odraditi kasnije“, govori nam Anastasija.

Glavni ciljevi Udruženja koje vodi jesu pomoć porodicama sa troje i više djece, djeci bez roditeljskog staranja, socijalno ugroženim osobama. Udruženje postoji od 2014. godine i od tada su imali nekoliko značajnijih projekata. Projekte „Aktivni mladi za aktivno društvo“ i „Inkluzija za sve“, izdvojila je kao dobro prihvaćene. Žele da se uključe i u kreiranje liste lijekova kako bi lijekovi koji su potrebni, a skupi, dospjeli na listu i bili dostupni većem broju ljudi.

„U Kostajnicu sam išla srcem“

Naša sagovornica je prošlog decembra pomagala stanovništvu u Kostajnici koji su bili pogođeni zemljotresom. Dobrovoljno je otišla na teren, bez imalo straha da će joj se nešto dogoditi. Objašnjava da je svjesna da na terenu, na prvom mjestu, treba da bude njena bezbjednost, pa timska, a onda osobe koju spašava, ali često to zanemari.

Foto: Privatna arhiva, ustupljeno eTrafici

„Tokom akcije spašavanja postoji doza straha, a to je da ne pronađemo osobu za kojoj smo u potrazi. Nemam strah da će se meni nešto dogoditi na nekoj aktivnosti. U Kostajnicu sam išla srcem da pomognem, da spriječim da na nekoga nešto padne i slično. Nas uče da uvijek na prvo mjesto stavljamo svoju bezbjednost, ali mislim da se ja toga nikad neću moći pridržavati što i nije dobro, ali to je moja osobina“, priznaje.

Kada je riječ o volontiranju, entuzijazam je ne drži kao ranije iz razloga jer volontiranje kod nas nije zastupljeno kako treba i dodaje da mladi nisu previše zainteresovani za takve aktivnosti. Prema njenim riječima, da bi neko bio uspješan volonter, potrebno je da bude uporan, ima želju za znanjem, prilagodljivost u datim situacijama, te da je izuzetno strpljiva i saosjećajna osoba.

Ne postoji određen broj sati na sedmičnom nivou koji izdvaja za ovu aktivnost, jer kako kaže, ne vidi zašto je loše pomoći nekome ukoliko ima dovoljno slobodnog vremena. Kratko je volontirala u Njemačkoj, ali je zbog fakulteta, prijatelja i porodice, odlučila da se vrati u BiH, iako je svjesna da postoji velika razlika među ovim zemljama.

„U Njemačkoj je sam pristup volonterkama i volonterima sasvim drugačiji, ljudi vas poštuju, uvažavaju i cijene, ne smatraju da je volontiranje jedan vid gubljenja vremena, kao što to misle mnoge osobe u BiH. Pored toga, u Njemačkoj za volontiranje imate obezbijeđen džeparac, kao i plaćene putne troškove, hranu i opremu koja se koristi na terenu. Kod nas postoji zakon, ali se ne sprovodi i tu je problem. Ja u svom Udruženju sprovodim zakon, jer imam dobar tim ljudi koji radi sa mnom u tome“, kaže ova humanitarka.

Foto: Privatna arhiva, ustupljeno eTrafici

Prije tri godine je proglašena najboljom volonterkom Republike Srpske, a posebno joj je drago što su ljudi prepoznali njen trud i rad.

„Ljudi ne shvataju inkluziju ozbiljno“

Anastasija studira na odsjeku Specijalna edukacija i rehabilitacija, smjer razvojni poremećaji. Nada se da će nakon diplomiranja raditi u struci što joj je velika želja.

Dobitnica je i UNICEF nagrade „Šampionka inkluzije“ na šta je takođe ponosna, ali napominje da je svjesna da u BiH inkluzija još uvijek nije zaživjela kako treba.

„Ljudi ne shvataju ozbiljno inkluziju, to se može promijeniti ukoliko bude volje u našim državnim institucijama. Radila sam na projektima koji su podrazumijevali inkluziju i bili su veoma uspješni. Osobe sa poteškoćama su se odlično snašle u druženju sa drugima što mi je posebno drago“, dodaje Anastasija i nada se da će uskoro imati još sličnih projekata.

Osim volontiranja, voli i sport

Ova Banjalučanka se tokom života bavila brojnim sportovima, a danas je aktivna u planinarenju, penjanju, biciklizmu i streljaštvu. Posebno uživa u biciklizmu, jer može da obilazi prirodu. Osvojila je zlatnu medalju 2012. godine na trci „6th Banja Luka – Beograd“, a tu su i medalje u penjanju i streljaštvu.

Foto: Privatna arhiva, ustupljeno eTrafici

„Stanje u biciklizmu u BiH nije na zavidnom nivou. Treniram u BK ‘Zmaj od Bosne’ Tuzla. Trenutno vozim klupski bicikl koji je iz prošlog vijeka, što bi se reklo… Nemamo sredstva od institucija, bez podrške smo. Da imamo dobre bicikle, naša država bi možda imala i svjetske prvake. Ne možemo imati velike uspjehe, ako nemamo ni osnovnu opremu. Biciklizam je jedan od najskupljih sportova, a dobija minimum minimuma. Meni je dosta pomogla drugarica iz Austrije i da nemam pomoć sa strane, vjerovatno se ne bih bavila tim sportom. Takođe, i ishrana je skupa, često ne mogu da je ispoštujem“, objašnjava.

Foto: Privatna arhiva, ustupljeno eTrafici

Odnedavno je aktivna i na polju očuvanja rijeka. U sklopu projekta „Glas za rijeke“ budi ekološku svijest građana na području Foče. Napominje da još uvijek nismo svjesni problema i značaja rijeka u BiH.

„Ne mogu da shvatim da su neki povjerovali investitoru da će narednih nekoliko godina imati besplatnu struju ukoliko ne potpišu peticiju. Svijest ljudi je teško probuditi, ali nije nemoguće“, govori ova Banjalučanka za kraj i dodaje da ne želi da otkriva planove za budućnost, ali je sigurna da ostaje u istim aktivnostima kao i prethodnih godina.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Napiši komentar