Tavla je misaona igra i jedna od najstarijih igara na ploči u svijetu. Hercegovačka šala, opušteno druženje i rivalstvo čine ovu igru drugačijom i zanimljivom.
Piše: Svjetlana Panić; Foto: Svjetlana Panić
In memoriam Mustafić Almir — Arap (1964 -2021)
Susreli smo se s ovom igrom dok smo boravili u Konjicu. Pod vrelinom ljetnog sunca, veseli žamor skupine ljudi, pored same Neretve, privlačio je pažnju. Dok su dva igrača duboko razmišljala o sledećem potezu, ostali su dobacivali šale i provokacije.
Mustafić Almir, zvani Arap, kaže da je nadimak dobio u mladosti po nekom filmu iz sedamdesetih godina. Tavlu je, priča, zavolio još kao dijete, gledajući starije mještane koji su je igrali na mostu.
“Gledali smo ih izdaleka, sa dva-tri metra. Nismo prilazili, jer smo ih poštivali kao starije profesionalce. Bilo je nas desetak, gdje smo se kao djeca takmičili i neku svoju igru počeli nabadati. Zijo Cokoja i Cuco, profesori koji su nama predavali u školi, uzeli su nas kasnije u svoje ruke i pokazali fino kako se igra. Tako, četrdeset godina ja već igram tu igru po mahalama, dvorištima i raznim turnirima”, pojašnjava Arap.
Legenda o igri kaže da se ona igrala prije šest hiljada godina na prostorima tadašnje Persije, sada Irana, a dokazi su pronađene kockice i tabla. Arap prepričava da je kralj tadašnje Persije na molbu zatvorenika da bude pušten iz zatvora, tražio da izmisli igru u kojoj ne može biti prvak svijeta. Zatvorenik je tada osmislio tavlu, te zatim bio oslobođen.
“To su neka moja saznanja. Nisam rođen u doba Persije, pa se i ne sjećam baš svega”, kroz smijeh kaže Arap i nastavlja dalje da objašnjava pravila Tavle.
Da bi se započela igra, važno je prvo upotrijebiti kozije mlijeko i to tako što se umoče prsti, da se jagodice malo omekšaju. Sa Arapom igra Teofik Nikšić — Tufo, stanovnik Konjica i začetnik raftinga na Neretvi.
“Tako se bolje bacaju brojevi koji su nam potrebni. Sastavni dio igre jeste šala, opuštanje, više zezanje i provociranje protivnika. Ko uspije koga prije iznervirati u 80 odsto slučajeva je pobjednik. To je igra živaca, momenta i inspiracije. Igru obično gledaju trojica, četvorica i onda kad neko pobjedi zovu sledećeg. Igra se u krug, na ispadanje. Naše mahale ne mogu živjeti bez dobacivanja dok se igra. Od jutra tako kreće ‘ujedanje’ na kafi. Sa jednog stola na drugi dobacuju onome što je noć prije ‘umlatio’, pobjedio u igri i onda čekaju toga što je izgubio da ga provociraju. To je draž tavle. Znači, dok je Konjica, biće i tavle”, složno će Arap i Tufo u glas.
Ova igra je poput “Ne ljuti se čovječe” i šaha. Tabla koju posjeduje Arap, izrađena je kod braće Nikšić, od dvije vrste drveta, javora i oraha. Svaki igrač ima kockice i petnaest dugmadi tamne i svijetle boje, koji se nazivaju pule, što u prevodu znači dugme, a na persijskom novac. Igra se tako što se kreće iz protivničke kuće, da bi ušao u svoju kuću.
“Osim sreće, potrebno je poznavati i strategiju igre, jer nakon svakog bacanja kocki mora se odlučiti koji potez izabrati, a pri tome i misliti što bi protivnik mogao odigrati. Pobjednik je onaj koji prije pokupi pule”, nastavlja priču Tufo.
Dok Arap baca kockice po svojoj tabli, priča kako postoji pet ili šest različitih načina igranja tavle. Razlika između zapadnog načina i onog u Hercegovini je u tome što se u zapadnim zemljama partije brzo završavaju.
“Na zapadu se inače sve žuri, pa žure i partiju tavle da odigraju. Oni su po meni tako pokvarili igranje, pretvorivši je u takmičarsku i kockarsku, a ova naša je meraklijska tavla gdje se igra po mahalama, zabavlja se. Htjeli su tavlu da nam upropaste, požure, a nama se niđe ne žuri. Mi igramo da se opustimo, uživamo, jedan drugoga da zezamo, provociramo, što jeste bit tavle koja se igra kod nas u Konjicu. A ona zapadna tavla po meni gubi čar”, kroz smijeh dobacuje Tufo.
Arap u razgovoru kroz šalu dodaje da nema prvaka svijeta, jer je on prvak svijeta. Pojašnjava nam da li se održavaju svjetska takmičenja ili se igra samo po mahalama i opštinama.
“Tavla se na zapadu odavno igrala po malim gradovima, a kod nas nije postojao ni savez. U Sarajevu se igra samo na Vratniku i nigdje više. A igra se još u Stocu, Mostaru, Konjicu, Fojnici, Brčkom, Bihaću, Travniku, kao i mnogim drugim gradovima u Hercegovini. Nakon rata prvi susret je bio između Konjica i Fojnice, mislim da su imali turnir i tada se napravio prvi doček Fojnice u Konjicu, gdje su se u Čardaku sastali, dogovarali i tako stvorio savez BiH. U savezu je bilo oko 18 klubova i onda su tako počeli pojedinačni turniri i kupovi u našoj zemlji. Šampiona nema! Svake godine je drugi igrač pobjednik, zato je to interesantna igra, kakav vam je dan, takva je nafaka”, pojašnjava on.
Ne znaju da li će turnir mahala biti ove godine, a Tufo objašnjava da je korona sve upropastila, tako da ne smiju da rizikuju.
“Turnir mahala traje dva mijeseca, jedan dan u sedmici, obično to bude petak i tada se skupi i do sto ljudi. Sad ne možete ništa organizovati, jer sto ljudi je mnogo u zatvorenom prostoru”, kaže Tufo.
Arap priča kako je jednom prilikom organizirao turnir u svojoj avliji za 12 ljudi.
“Za ove 23 godine sam probrao ljude koji vole ćeif, nije im bitan rezultat, već vole zafrkanciju. Sve vrijeme idu meze, sačevi, roštilji… Sad je korona upropastila druženja i sve je neizvjesno. Kad su turniri, postoje pehari i simbolične nagrade koje se kasnije potroše na dernek . Tersovi koji izgube, naravno, ne dođu na to janje”, kroz veseo smijeh će Tufo.
Određeni broj mladih ljudi je zainteresovan za igranje, ali na drugačiji način od onog kako ga igra starija generacija Konjičana.
“Nakon rata mladost je drugačija. Rijetkost je da se druže kao mi, no tradicija postoji, naročito ovdje u Prknju, gdje sam i ja naučio tavle. Mladi vole igrati i gledati, iako ja mislim da bi oni najviše voljeli da im se to prebaci na njihove mobilne telefone”, dobacuje opet veselo kroz glasan smijeh Tufo.
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.
