fbpx

„Mala knjižara srećnih krajeva“ Dženi Kolgan je knjiga o mladoj djevojci koja svojom željom i upornošću pokreće putujuću biblioteku i spaja knjige i ljude iz male sredine. Samra Šakanović Prgić (29) iz Orašja je poput glavne junakinje pomenute knjige – ima svoju putujuću biblioteku i uvijek zna šta sljedeće neko treba da pročita.

Piše: Snježana Aničić; Foto: Vanja Stokić

Samra je aktivistkinja, feministkinja i književnica, a sebe opisuje kao običnu djevojku iz male sredine koja se bori za bolje sutra. Ideja o putujućoj biblioteci se rodila sasvim slučajno, a oduvijek prijateljima rado dijeli svoje knjige.

„Sa tim smo počeli prošle godine u vrijeme pandemije kada su ljudi kao iz bunta počeli da čitaju, jer je gradska biblioteka bila zatvorena. Prikupljene knjige su dezinfikovane i vodili smo računa o udaljenosti. Stavim knjige u gepek i odvezem gdje treba. Zaista sam zadovoljna, jer nisam očekivala toliki broj korisnika i učesnika naše biblioteke, mislila sam da mladi čitaju samo ono što moraju, tj. samo lektire, a često traže i druge žanrove“, objašnjava naša sagovornica.

Djeca najčešće traže knjige koje su namijenjene njihovom uzrastu, dok stariji čitaju najviše ljubavne, a najmanje se traže horori i trileri. Biblioteka ima otprilike 20 stalnih korisnika kojima Samra svakog drugog ponedjeljka donosi nove naslove. Ponekad sami biraju šta žele da čitaju, a nekada im ona predlaže.

„To je na neki način „Frankejnštajnova biblioteka“, prikupila sam sve ono što su moji prijatelji i obitelj htjeli da izbace. Sve sam prikupila i stavila u jedan prostor kako biblioteka ne bi bila samo putujuća. Dosta knjiga je mojih, a počela sam ih skupljati prije osam godina. Moj djed je imao svoju biblioteku, a to je bila i moja želja. Ljudi iz cijele BiH su donirali knjige kada su čuli da pokrećem projekat“, objašnjava za eTrafiku.

Neke naslove domaćih autora, poput Meše Selimovića i Ive Andrića, je kupila od novca koji je dobila od opštine Orašje. Kako kaže, sve je lako odraditi, ali je potrebna jedna osoba koja će pokrenuti projekat.

„Teško je baviti se aktivizmom“

Iako se dugo bavi aktivizmom, priznaje da je to veoma teško, posebno u maloj sredini.

„Ljudi ne razumiju zašto je bitno time se baviti, nisu se okrenuli tome. Sve je došlo spontano, odrasla sam u radničkoj obiltelji koja nije mogla sve da pruži. Imala sam potrebu da drugima dam ono što mogu, volim da pomažem drugima i da ih učinim sretnim“, napominje i dodaje, da je podjednako ponosna na sve  projekte na kojima je radila.

Samra je aktivna i u radu sa izbjeglicama i migrantima u BiH. Ističe, da svi treba da odu u kampove i uvjere se da su to sasvim obični ljudi i da su predrasude pogrešne.

„Ne kažem da tamo nema ljudi koji nisu problematični, a takvih ljudi ima i u mom selu. Ne možemo na osnovu jednog čovjeka ili njegovog postupka osuditi tisuće drugih. Svi smo jednom bili migranti i nas su gledali kao njih, smiješno je što smo zaboravili ratne godine“, podsjeća Samra.

Bosanskohercegovačke žene kao posebna inspiracija

Naša sagovornica je inspiraciju za svoj književni rad i objavljene knjige tražila u ženama iz BiH. Knjiga „Posavka“ je štampana u malom tiražu i bila je namijenjena samo za područje Posavine. Međutim, knjiga je pronašla svoj put širom zemlje, a novac od prodaje je doniran udruženju za oboljele od raka dojke. Druga knjiga „Snaga žene“, sadrži priče o 12 žena iz cijele BiH.

Priznaje da je raduje što ljudi iz drugih krajeva žele da čitaju o ženama iz Posavine.

„Granice ne treba da nas dijele, priče žena su slične. Većinu tih žena sam poznavala, do nekih sam došla po preporuci, a veoma malo ih se samo javljalo. Teško je pričati o privatnim stvarima, posebno kada znate da će to pročitati dosta ljudi. Nažalost, kod nas je tabu tema pričanje o bolesti i to je jedan od najčešćih razloga zašto žene ne žele da se uključe u udruge“, napominje Samra.

Smatra da je prilično teško biti žena u bh. društvu, jer je naša sredina još uvijek patrijarhalna i muškarci ne dozvoljavaju ženama da se razvijaju. Kako kaže, društvo im nameće „pravilo“ do koje godine moraju da se udaju i postanu majke.

Kroz Udruženje spajaju djecu različite nacionalnosti

Udruženje „Nela“ registrovala je 2018. godine i od tada okuplja mlade volontere. Vode humanitarne akcije, međureligijske radionice za djecu, te kreativne radionice za djecu, mlade i žene.

Zadovoljna je što likovne i literarne radionice pohađa veliki broj djece.

„S nama su djeca iz različitih mjesnih zajednica, uzrasta i religija. Vjerujem da djeca ne razumiju te podjele i među njima nikada nije bilo problema. Imali smo međureligijske izlete na kojima smo obilazili džamiju, pravoslavnu i katoličku crkvu. Mnoga djeca su tada prvi put ušla u te vjerske objekte i bili su oduševljeni običajima. Dešavalo se da roditelji negoduju, što mi je bilo suludo. Zaboli me srce kada dijete dođe i kaže da mu roditelji brane da pođe s nama“, priznaje.

Drago joj je što akcijama mogu da pomognu onima kojima je pomoć potrebna. Najčešće se oglašavaju preko Fejsbuk stranice, gdje im se javljaju ljudi koji žele da učestvuju u akcijama. Najponosniji su na činjenicu da svoje humanitarne akcije brzo završavaju, jer ne žele da drugi dugo čekaju njihovu pomoć. Ne sarađuju sa dijasporom jer ne skupljaju novac. Njihova pomoć se odgleda u prikupljanju odjeće, hrane, knjiga…

„Radim u maloj sredini, ali ljudi vide moj trud. Danas mladi smatraju da nemaju vremena za volontiranje, a mogu odvojiti sat vremena. I ja sam bila sama na početku, a kasnije sam ostvarila kontakte. Za sve treba vremena i dobra organizacija, a upornost je ključ svega, pogotovo u maloj sredini koja ti ne pruža onoliko koliko možeš da daš drugima“, poručuje za kraj našeg razgovora.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Napiši komentar