Mlada Banjalučanka Irina Subašić je od djetinjstva znala čime želi da se bavi. Sa nepunih pet godina upisala je muzičku školu, a nedavno i Muzičku akademiju u Puli. Pjeva operu i pop muziku, iza sebe ima veliki broj nagrada sa muzičkih takmičenja, a uskoro je očekuje humanitarni operski koncert “Operom do obroka ljubavi”.

Piše: Fedor Marjanović

Irina je osvojila mnogo nagrada na muzičkim festivalima. Nekoliko godina zaredom je osvajala prva mjesta na festivalu Bruno Šiler. Prošle godine je osvojila prvu nagradu na “57. hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa” i grand prix na takmičenju “Lions” u Rijeci. Ove godine dobila je nagradu Laza Jovanović u Beogradu, koja uključuje snimanje studijske snimke, tri arije po izboru nagrađene. Takođe je osvojila drugo mjesto na izboru za predstavnika Bosne i Hercegovine na takmičenju “Slavjanski bazar”. Kao drugoplasirana, Bosnu i Hercegovinu će predstavljati u Bugarskoj.

Pored pjevanja, Irina se bavi i humanitarnim radom. Zajedno sa udruženjem građana “Mozaik prijateljstva” organizuje koncert “Operom do obroka ljubavi”. Zajedno sa kolegama Ahmedom Juhićem iz Sarajeva i Josipom Krajačićem iz Pule izvešće Donicetijevu komičnu operu “Rita”. Ulaz će koštati 10 KM, a sav prihod je namijenjen za javnu kuhinju “Obrok ljubavi” u Banjaluci. Opera će biti izvođena na srpskom jeziku u Banskom dvoru 14. marta od 20 časova. Iako Irina zna da našoj okolini opera nije prebliska, očekuje veliki odaziv.

Foto konkurs Goran Terzić

Muzika kao životni poziv joj se nametnula već od malih nogu, a kaže da je velikog uticaja na njen izbor imala i njena mama.

“Od malena sam u muzici. Sve je počelo kada sam kod kućne prijateljice vidjela klavir. Mama je tu vodila glavnu ulogu i upisala me je u muzičku školu. Bila sam mala, imala sam nepunih pet godina i rasplakala sam se na prijemnom, ali ipak su me primili. Uvijek sam voljela pjevati. Išla sam na dječije festivale. Tri puta sam bila na Đurđevdanskom festivalu“, objašnjava Irina.

Svoju pravu ljubav pronašla je u pop muzici, ali kada je nastavljala svoje školovanje, morala je da se opredijeli za solo pjevanje, jer u banjalučkoj muzičkoj školi nema smjera pjevanja pop muzike.

„Naprosto sam je osjećala. Na kraju osnovne škole je bilo prirodno da upišem srednju muzičku školu. Iako sam željela pop muziku da upišem, kod nas je postojao samo smjer solo pjevanje. Klavir mi je već dosadio. Solo pjevanje je bio jedini smjer vezan za ono što me interesuje. Rekli su mi da moram da idem na pripreme jer me neće primiti tek tako. Kod profesorice Karoline Mihajlović sam išla na časove i ona me je spremala. Nikad nisam imala problema s tim jer je moj glas naprosto tako impostiran da je stvoren za pjevanje opere“, kaže naša sagovornica.

Priznaje da na početku nije bila oduševljena operom. Jednostavno se nije pronalazila, a pjevala je samo zato što joj ide dobro. Ljubav prema operi se probudila u trećem razredu srednje škole. Tada je počela da sarađuje sa zagrebačkom profesoricom Lidijom Horvat Dunjko. Irina kaže da je od nje preuzela sve što se moglo preuzeti. Tada je počela ozbiljnije i posvećenije da se bavi operom.

Poslije 13 godina muzičkog školovanja logično je bilo da upiše muzičku akademiju. Zbog straha da neće proći u Zagrebu, upisala je Akademiju u Sarajevu. Ovaj izbor smatra greškom, jer je način rada u Sarajevu mnogo drugačiji od njenog dotadašnjeg.

„To mi nikako nije odgovaralo. Primjetila sam da nazadujem. Otišla sam kod fonijatra i nakon razgovora s njim podigla sam papire i ispisala se. To je bio šok za sve“, kaže Irina.

Nastavila je saradnju sa profesoricom Lidijom Horvat Dunjko. Imala je dva izbora, Zagreb i Pulu. Na obje akademije se prijavila i na obje je prošla. Pulu je izabrala jer joj se tamo više svidjelo. Iako je željela da svoje školovanje nastavi u Banjaluci, Irina objašnjava razloge zbog kojih to nije bilo moguće.

„Banjaluka mi je bila u opciji. Najviše na svijetu bih voljela da sam ostala ovdje. Lakše bi mi bilo da sam u svojoj kući sa svojim prijateljima i roditeljima, sa onima koje poznajem od malih nogu. Morala sam otići jer sam dobila otvorenu zabranu da upišem Akademiju u Banjaluci. Naprosto se nekom nije svidio moj karakter i moje ponašanje i morala sam da tražim drugu opciju“, pomalo razočarano kaže Irina.

S obzirom na to da njeno učenje podrazumijeva rad studenta i profesora jedan na jedan, veliku važnost polaže u odnos sa svojim profesorom. Osim što taj odnos mora da bude profesionalan, Irina smatra da u njemu mora biti i doze prisnosti. To iskustvo planira da prenese i na svoju buduću profesorsku karijeru.

„Sa svojom sadašnjom profesoricom mogu da idem na kafu, možemo izaći negdje i zezati se. To ne slabi naš rad, štaviše, to nas više povezuje. Ona može da uvidi da mi neka vježba ne paše i nećemo je raditi. To ne znači da vježba ne valja, već naprosto da nije za mene. Svi smo jedinke ponaosob. Kada ja budem profesorica gledaću da posmatram svakog učenika kao zasebnu jedinku i da sa svakim pokušam da ostvarim interakciju različito“, objašnjava Irina.

Irina paralelno pjeva i operu i pop muziku. Godinama su joj govorili da ne može pjevati i jedno i drugo, ali je ona kao veliki buntovnik, ustrajala je u svojoj namjeri da pjeva oba žanra. Iako su u pitanju dvije različite tehnike pjevanja, smatra da je u glasu napravila dovoljan balans da može lako da se prebaci iz jednog u drugi žanr.

„Ludi koji su me čuli da pjevam narodnu ili zabavnu muziku nisu mogli vjerovati da pjevam operu. Naprosto mora se od početka razgraničiti kako treba, i mislim da ko god u svojoj glavi to razgraniči, može to i da radi“, zaključuje naša sagovornica.

Napiši komentar