„Otkad znam za sebe, imao sam milion interesovanja i nisam nikad htio od toga da odustanem. Ma koliko god me ubjeđivali da ne možeš jednim dupetom na dvije stolice, nisam se sa tim slagao. Uživam u ideji da ja nemam pojma šta ću raditi kad odrastem.“
Piše: Tanja Maksimović
Naveo je ovo u razgovoru za eTrafiku Ognjen Tadić.
“Ja sam učenik, aktivni sam sudionik procesa učenja, bilo koju ulogu da uzmem, bio učesnik, facilitator, edukator, trener, supervizor, psiholog, savjetnik, terapeut, mentor, koordinator ili direktor“, govori on.
Psihoterapeut je pod supervizijom pravca Transakciona analiza i kaže da mu je uloga savjetnika najdraža.
„Svijest o tome da imam kapacitet, moć i dokaz da mogu da pomognem nekom puno znači za moju ličnost. Pomažući ljudima kroz savjetodavni rad dobijam doživljaj sopstvene korisnosti i samim tim zadovoljstva“, govori Ognjen.
Uloga trenera mu je najuzbudljivija i kaže da biti trener znači upoznavati ljude sa sopstvenim maksimumima. Trenutno se najviše fokusira na tri oblasti, to su asertivna komunikacija, emocionalna pismenost i kritičko mišljenje.
„Asertivna osoba ima poziciju ja sam OK osoba i samim tim zaslužujem osnovna ljudska prava kao i bilo koje drugo ljudsko biće. Tebe gledam isto tako vrijednim i isto tako kao biće koje zaslužuje jednaka prava kao i ja, što podrazumijeva da i ja i to biće imamo odgovornost prema poštovanju prava jednih i drugih. To znači da ću u bilo kojoj komunikaciji, verbalnoj ili neverbalnoj zauzimati poziciju ja sam OK, ti si OK, dok se ne dokaže suprotno. Tad imam pravo da postanem pasivan i da se povlačim ili da pojačavam agresivnost tako što postavljam granice suprotstavljanja i odbrane moje ličnosti“, objašnjava naš sagovornik.
Emocionalna pismenost je jednako važna tema. Kompetencije koje se usvajaju kroz ovu edukaciju sastavni su dio zdravog psihičkog života.
„Emocionalno pismena osoba ima sposobnost prepoznavanja vlastitih emocija, emocija drugih i sposobnost adekvatnog reagovanja tj. upravljanja emocijama. Emocije su signali našeg tijela, a cilj treninga je bavljenje i uklanjanje poteškoća u svakodnevnom funkcionisanju. U radu prepoznajem da ljudi nisu emocionalno pismeni, često ne znaju razlikovati osnovne emocije, ne znaju ih čuti u riječima koje govore“, navodi Ognjen.
Temom kritičkog mišljenja bavi se u različitim ciljnim grupama, primjenjujući različite alate i tehnike.
„Kritičko mišljenje je svjestan i namjeran mentalni napor prema otkrivanju neke istine. Ono polazi od postavljanja pitanja koje je nekome jako važno, što izaziva potrebu da se takvo pitanje razriješi. Kritički mislilac je neko ko stvara put kako doći do te konačne istine. Treba odrediti iz koje tačke kreće, postavljajući pravo pitanje koje će mu otkriti šta sve treba ponijeti na taj put, a tu je i predviđanje negativnog ishoda koje je naporno i koje često odbija ljude da kritički razmišljaju“, govori on.
Otprilike 20 godina se bavi muzikom. Nikada nije išao u muzičku školu, ali je bio i ostao samouk. Počeo je sa gitarom koju i dalje svira, pored toga svirao je kontrabas u Kulturno umjetničkom društvu, zna osnove različitih instrumenata, a u budućnosti planira naučiti svirati saksofon.
„Znao sam sate provoditi svirajući, tražio sam stvari koje mi se sviđaju, prijaju uhu i njih ponavljao kao vježbu. Malo po malo sam učio, otkrivao elemente muzičke teorije, tako da imam neku osnovu formalnog obrazovanja. Viktor Vuten je muziku definisao na način koji mi se dopada, i kako ja volim da je posmatram. On kaže da je muzika jezik, da je sistem koji ima određene simbole, određena pravila i što bolje razumijemo i upotrebljavamo taj jezik, to bolje možemo da iskomuniciramo nešto što je nama jako bitno koristeći muziku kao jedan od univerzalnih ljudskih alata. Kao dijete sam počeo vrlo naivno, ne računajući da ću se cijeli život baviti time i da će mi to u jednom periodu života donositi zaradu i da ću doći do toga da podučavam nekoga kako se svira, što sam radio kao voditelj Škole gitare u organizaciji ’Zdravo da ste’“, prisjeća se Ognjen.
Aktivizmom se počeo baviti i prije fakulteta, a sa socijalnom zaštitom se upoznao kroz udruženje „Nova generacija“ u Banjaluci u okviru projekata „Stariji brat, starija sestra“, „Plavi telefon“ i „Dnevni centar za djecu u riziku“.
„Kroz to volontiranje sam sticao puno različitih iskustava, pisanje, implementacija i izvještavanje o projektnim prijedlozima, držanje edukacija, rad sa krajnjim korisnicima, koordinisanje projekata, mentorisanje volontera, grupe, superviziranje grupe, statistička obrada podataka. Pored udruženja koja se bave socijalnom zaštitom kao što je ’Nova generacija’ i onih koja se bave omladinskim radom, kao što je ’Zdravo da ste’, smatrao sam da treba postojati udruženje koje se krovno bavi obrazovanjem u širokom smislu, da bi krug bio zatvoren.“
Iz ove potrebe, ali i nezadovoljstva obrazovnim sistemom, sa kolegama je pokrenuo udruženje “Obrazovna inicijativa”. Ovo udruženje se bavi unapređenjem kvaliteta obrazovanja s ciljem zaštite mentalnog zdravlja i zaštite životne sredine.
„Jako smo puno i brzo napredovali kroz neformalno obrazovanje baveći se stvarima koje nas zanimaju, shvatili različite potencijale različitih tipova obrazovanja i da treba istraživati nove pristupe i raditi u pravcu zagovaranja promjena. Mi našu misiju i viziju ostvarujemo kroz različite saradnje sa partnerskim udruženjima, budući da smo angažovani na različitim stranama, što volonterski, što kroz različite projekte kao stručni saradnici. Svijet se jako brzo razvija što znači da se pristupi samom obrazovanju trebaju jako brzo razvijati, a obrazovanje globalno je jako nefleksibilan fenomen i uvijek ima prostora za istraživanje. Sokrat je rekao ’Znam da ništa ne znam’, ja bih se nadovezao na to i rekao da se bojim koliko znam da ništa ne znam. To je osnova iz koje crpim energiju za učenje u ovom svijetu koji se jako brzo razvija, toliko da procjenjujem ako svaki dan nešto ne naučimo, da grdno kasnimo“, navodi Ognjen.
Vrijednost kojoj je najviše zahvalan na svom putu jeste radoznalost. A tu je i autentičnost, kao vrijednost kojoj teži.
„Pored toga tu je i intuicija, i pri tom mislim na visceralni doživljaj koji imam prilikom donošenja neke odluke. Rođen sam prije rata, djetinjstvo sam proveo u ratu i izbjeglištvu, i takvo iskustvo kod mene je razvilo oprez. Pitanje Češirske mačke ’Ako ne znaš kuda želiš ići, zar je važno kojim ćeš putem krenuti?’ mi do dan danas zvoni u glavi. Kritičko mišljenje je put od pitanja do istine. To pitanje mi pomaže da izaberem najbliži, poznat i dostupan put. Kako sam sticao nova iskustva, tako se moje znanje dostupnih puteva počelo širiti. Ulazak u volonterski sektor mi je omogućio da vidim koliko potencijala mogu da ispunim i koliko kompetencija mogu da steknem ukoliko se budem trudio i radio, pa sam tako 2014. godine dobio Republičku nagradu za volontiranje“ prisjeća se Ognjen.
Psihologitarista je složenica koju mu je dodijelila jedna mlada osoba.
„Kada je ona to rekla, imao sam osjećaj da je to to, riješen problem. Kada bih mogao birati, to bi bilo moje zvanje“, prisjeća se Ognjen.
Njegove aktivnosti možete pratiti na Fejsbuku i Instagramu. Svakodnevno primjenjuje psihologiju i muziku u svom radu.
„Psihologitarista je simptom društva izražen u virtuelnom profilu. Ono što sam dobio kroz psihologiju ja lijepim na bazu od 20 godina muzike. Objavljujem sadržaje koje smatram oslobađajućim, stvari koje su se trebale reći naglas, a nisu. Imaju dvije opcije kada mislim o tome šta bih poručio ljudima. U jednoj opciji ne poručujem ništa, puštam da sami zaključe koje su to poruke koje ja šaljem. Govorim i radim šta mislim da treba i tu sam da čujem šta ti misliš o tome. Druga opcija je da poručujem mladima da je teško, i da će biti teško u životu, i to je ok“, govori Ognjen za kraj razgovora.
