„Glumačko iskustvo se mjeri pređenim kilometrima na sceni“, često čujemo dok razgovaramo sa nekim  iz spomenute profesije. Ali koliko zapravo ima kilometara do scene? 

Piše: Bojana Radić

Ova priča je samo mali podsjetnik na veliki trud i rad jednog glumca, bio on amater ili profesionalac. Na ovom zadatku pratili smo amatersku grupu Daske iz Laktaša, koja je spremala predstavu „Čekaonica za bolje sutra“.

Radost svakog glumca – novi tekst u rukama, novi izazov.
Nakon dobijanja teksta slijede čitaće probe.
Razgovor o tematici i radnjama u djelu veoma su važni kako bi svaki glumac na ispravan i blizak način doživio kako svoj, tako i ostale likove koji se provlače kroz predstavu.
Nakon detaljne analize slijedi tzv. ulazak u prostor, prvo fizičko oživljavanje lika. Ovaj proces traje najduže, jer svaka slika mora precizno da se postavi, a glumci da nauče ko i u kojem momentu ulazi ili izlazi sa scene i koja je njegova radnja dok je na sceni pred publikom.
Postavljanje unaprijed osmišljene scenografije koja mora da dočara prostor u kome se odvija radnja predstave.
Proba pratećih zvučnih i svjetlosnih efekata. Mora da postoji jasno definisan „okidač“ (bila to određena replika iz teksta ili pokret nekog ko je na sceni) između glumaca i tehničke podrške za početak svakog zvučnog/svjetlosnog signala tokom predstave.
Pripreme u smislu scenskog izgleda – šminka, frizura, kostim.
Još jednom pred početak predstave, ponavljanje bitnih slika i ključnih momenata.
Efikasno protiv treme: (za svaki slučaj) ponovi tekst!
Neposredno pred otvaranje zavjese i izlazak glumaca na scenu, pristiže i omiljeni dio predstave svakog glumca – publika.
A onda – gotov proizvod. U sat/sat i po (ili više), koliko traje predstava, stane sav dotadašnji trud i rad.
I na kraju – aplauz, najveća nagrada za čitav tim na daskama koje život znače.

Napiši komentar