Koja je formula za uspjeh? Zašto je drskost veoma bitna stavka kad je riječ o ostvarenju jednog umjetnika i koliku ulogu u samospoznaji igra umjetnost? Saznali smo od Isidore Branković iz Banjaluke.
Piše: Bojana Radić
Još kao mala imala je afinitete ka umetnosti ali nije znala kako da ih usmjeri. Kako kaže, oprobala se u pjevanju, glumi i plesu, ali je zapravo sve počelo jednim školskim likovnim zadatkom.
„U četvrtom ili petom razredu smo dobili zadatak da uradimo portret. Ja sam to završila veoma brzo i to je bila ta osoba. ‘Hajde u sobu da crtaš’ – tjerao me tata kad je negdje u kući našao crtež“, ispričala nam je Isidora.
Pohađala je Ekonomsku školu u Banjoj Luci, nakon koje je upisala Likovnu akademiju. Počela je samouko, ali je prije Akademije išla na usavršavanje.
„Neko vrijeme sam išla na crtanje kod Vladislava Dacešina, ali se tu nisam pretjerano zadržala. Takođe sam radila i sa Željkom Paić, ali sam najduže išla kod Renata Rakića, sa kojim sam radila na slikanju. On mi je bio mentor“, kazala je.
Kad je imala 13 godina njeni roditelji su se razveli, pa je slikanje bilo njen način da preboli gubitak zajednice. Taj period ulaska u pubertet joj je bio posebno interesantan jer se čovjek tada najviše mijenja.
„Bila mi je interesantna ta socijalizacija, neke nametnute društvene i socijalne norme koje smo imali svi kroz odrastanje. Odrastanje je uvijek puno predrasuda“, objašnjava nam.
Tu tematiku zatvorila je izložbom „Boje u ljudima“ koja se održala u Banskom dvoru 2016. godine. Dodaje kako je svojim radom htjela da podstakne mlade, ali joj to nije u potpunosti pošlo za rukom, jer su je osuđivali.
„Mlade ubjeđuju da nemaju dovoljno godina da urade nešto dobro. Pored toga, nas žene, pogotovo mlade, uvijek prati priča da imamo velikog tatu, momka ili ljubavnika i da zapravo tu nema našeg rada, da je to samo rad neke osobe koja stoji iza nas, što zaista nije bio slučaj kod mene. Banski dvor je pokazao izuzetnu hrabrost dajući prostor tako mladoj osobi koja je potpuni amater“, kaže Isidora.
Pored toga, imala je kolektivne školske izložbe još kao učenica. Na samom početku slikala je razne motive, ali je uvijek najviše bila fokusirana na čovjeka. Na slikama joj uglavnom dominiraju intenzivne boje kao što su crvena ili žuta, dok stil najviše naginje ka kubizmu i fovizmu – ljude predstavlja na apstraktan način, a ono što je najviše privlači kad je riječ o toj tematici je sama ljudska energija i ljudske različitosti.
„Razgovarala sam sa ljudima i bila mi je interesantna njihova osnovna emocija. Kod nekog je to bijes, kod nekog neka pozitivna emocija, ali to je naša suština, naša unutrašnjost, koja je često potpuno drugačija od onog što smo u vanjštini“, otkrila nam je.
Navodi kako mnogo ljudi upiše Akademiju misleći da će ona od njih napraviti umjetnike, ali da to nije istina, te da ona samo pomaže u smislu tehnike i da je kreativnost nešto s čim se rodiš ili ne. Isidora kaže kako su njen rad i ono što je uče na Akademiji dvije krajnosti, ali da je pristala na taj veliki kompromis jer na Akademiji ima priliku da dopuni svoje znanje. Želja joj je da se ostvari kao samostalna umjetnica negdje u inostranstvu, gdje je umjetnost bolje prihvaćena.
„Dok studiraš želiš izložbu u Banskom dvoru, u Muzeju… i to su otprilike svi naši izložbeni prostori. Postoje i neki drugi izložbeni prostori, ali ovi su cilj studenata. Ali umjetnost je više prihvaćena u inostranstvu. Moja estetika više prija tamo nego ovdje“, zaključila je.
Velika podrška su joj njen otac i Miodrag Manojlović, koji je aktivno prati i mentoriše i koji je Isidoru zapravo i podstakao da slika po sopstvenom naboju emocija. Pored slobode, naglašava da su kreativnost, borba i rad veoma bitni faktori za uspjeh.
„Umjetnost je ogroman rizik i kontanstna borba, trčanje, i nema stajanja. Ako jednom staneš – to je to. Sve se vrati i moraš da trčiš neke trke da bi došao do toga gdje si bio. Takođe je bitno držati neko dostojanstvo u radu. Treba zadržati ono što nama prija. Svaki odskok od toga nas ne može vratiti nazad. Izgubimo se u komercijali. Smatram da treba samo zadržati slikarsko dostojanstvo“, poručila je.
Propustila je priliku da se profesionalno oproba kao model, jer je, kako kaže, u posljednjem momentu shvatila da to ne prija njenom karakteru, pa je odlučila da tu vrstu kreativnosti ostavi kao hobi.
Kroz umjetnost želi da razbije predrasude i granice u ljudima, jer smatra da nam upravo ona daje mogućnost da prevaziđemo svoje strahove i budemo otvoreni prema svijetu.
„Drsko je biti hrabar sa malo godina. Drsko je raditi nešto svoje. Potrebna je velika količina samosvjesnosti i drskosti da bi pokrenuo neke svoje ideje i da bi vjerovao u njih. Morate da imate tu hrabrost“, rekla nam je za kraj.
