„Igranje plesne predstave ne podrazumijeva samo treniranje mišića i uvježbavanje koreografija, već grupni rad i razvijanje osjećaja odgovornosti ne samo prema sebi, već i prema drugima, kao i spoznavanje da će svaka, i pozitivna i negativna kritika biti rezultat rada i truda svakog plesača. Nadam se da će plesači kojima sam ja trenerica kroz ovakve aktivnosti izrasti u odgovorne i prema drugima osjećajne ljude“, rekla je Jovana Raljić iz Banjaluke u razgovoru za eTrafiku.
Piše: Branka Ćirić
Ova diplomirana pravnica, iako radi u struci, ističe da joj je ples uvijek na prvom mjestu i da je on čini iskreno srećnom. Plesom se počela baviti sasvim slučajno.
„S obzirom na to da su mi roditelji bili u kulturno-umjetničkom društvu, imala sam od malih nogu pristup sceni. Sjećam se da su mi rekli da mogu izrecitovati samo jednu recitaciju, ali sam ostala na sceni i izrecitovala još jednu, jer sam spremila dvije. Kao i svi članovi moje porodice, igrala sam folklor. Pošto se za dječiju grupu rijetko organizovao koncert, ljubav prema sceni me dovela prvo do klasičnog, a onda i do modernog baleta“, sa osmijehom se sjeća Jovana.
Plesom se bavi već duži niz godina, a poučena iskustvom riješila je da Banjaluku osvježi nečim novim kada je ples u pitanju – plesnim predstavama.
„Od 1998. godine počela sam učestvovati u takmičenjima u modernim plesovima kako u Bosni i Hercegovini, tako i van njenih granica. Bilo je tu i boljih i lošijih rezultata, ali sam uvijek nastojala da naučim nešto više. Sjećam se da me je tata u srednjoj školi pitao šta želim za rođendan, rekla sam da želim da mi uplati časove klasičnog baleta, jer sam shvatila da je on osnova svim vrstama plesa. To mi je dobro došlo jer sam već sa 18 godina postala trenerica, a sa 19 godina pokrenula osnivanje plesnog kluba Flash“, kazala je ona.
Na pitanje kako se odlučila da, znajući da to nije jednostavan posao, kreira plesne predstave, Jovana je odgovorila da je to uradila kako bi koliko-toliko pomogla vraćanje plesa na scenu.
„Ples je disciplina na granici između umjetnosti i sporta. Kroz dugogodišnje iskustvo sam shvatila da je takmičarsko bavljenje plesom u finansijskom smislu često neizdrživo za roditelje, pa sam se nemali broj puta susrela sa situacijom da plesač prestaje trenirati, jer roditelj ne može sve da plati. Zbog toga prilikom postavljanja predstava plesači nemaju finansijskih obaveza, već plesni klub nabavi kostime, rekvizite i ostalo potrebno za predstavu, a kod plesača se cijeni talenat, rad i trud. Tako sam postavila dvije plesne predstave: Trnoružicu i Alisu u Zemlji čuda. U budućnosti planiramo postavljanje i izvođenje plesne predstave za odrasle, za koju se radi i autorska muzika“, rekla je ona.
Jovana nam je takođe objasnila da je i u plesu, kao u svemu drugom, talenat ili predispozicija svega pet odsto, a 95% je rad. Da biste ostali dobri plesači morate biti redovni na treninzima, davati svoj maksimum i u neku ruku biti samostalni u vježbanju. Na grupnom treningu trener ne može sve vrijeme da posveti jednom plesaču, pa je za plesača bitno da sam pokušava da izvede neke korake i da, gledajući se u ogledalo, shvati gdje griješi i šta treba ispravljati.
„Cilj mi je zadržati djecu u treningu i nakon završetka osnovne škole, jer je najveći broj omladinaca u tim godinama već odustalo od sporta i vannastavnih aktivnosti. Zbog toga nastojim smanjiti njihove finansijske obaveze, a povećati broj nastupa, na kojima se najviše razvija osjećaj za grupu. Djeca su naša budućnosti i društvo bi kolektivno moralo brinuti da izrastu u kvalitetne odrasle ljude. Najveće mi je zadovoljstvo vidjeti na izvođenjima svoje sad već odrasle plesače koji se i dalje osjećaju kao dio grupe, iako nisu već nekoliko godina u plesu, kao i oduševljenje sadašnjih plesača kad publika dobro odreaguje na njihovu igru, jer tad i oni znaju da se njihov trud i rad isplatio“, rekla je Jovana za kraj našeg razgovora.
