Siniša Tešanović, diplomirani dramaturg iz Kostajnice podijelio je sa nama priču koja nam može poslužiti kao dobar primjer kako podići nivo svijesti o kulturi kako u društvu uopšte, tako i u malim, nerazvijenim opštinama. Ovi mladi ljudi udružili su svoje snage, talente i želje, a o rezultatu svjedoče brojna priznanja i pohvale koje je ovaj dramski studio dobio na festivalima u našoj državi.

Ko su „M.A.S.K.E.”?

„M.A.S.K.E.” predstavlja skraćenicu od punog naziva: Mali – Amaterski – Studio – Kreativnih – Entuzijasta. U pitanju je dramski studio koji funkcioniše kao svojevrsna sekcija, da tako kažem, u sklopu Narodne biblioteke „Nevenka Stanisavljević” iz Kostajnice. Nastale su kao potreba da se u našem mjestu stvori jedan ozbiljniji vid pozorišne umjetnosti. Međutim, uvijek sam imao želju da se i kod nas rade predstave na ozbiljnijem i profesionalnijem nivou, kao što je to bio slučaj u prijedorskom dramskom studiju. U periodu od 2007. do 2011. godine, studirao sam Dramaturgiju na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Sticao sam znanje i iskustvo i poslije završene treće godine, stvorili su se uslovi za pokretanje prve ljetne škole glume u Kostajnici, a samim tim i otvaranje dramskog studija. Petnaestog oktobra 2010. godine imali smo prvu premijeru predstave pod nazivom „BUĐENJE POZORIŠTA”. Tom predstavom zvanično smo otvorili dramski studio „M.A.S.K.E.” i započeli sa radom. Ono što svakako posebno treba istaći jeste razlog zbog kog smo otvorili dramski studio. Osnovni cilj je bio da djeci, tinejdžerima i uopšte svima onima koji imaju talenta za umjetnost, damo prostor, vrijeme i kvalitetno znanje da se razvijaju prije svega kao dobri ljudi, a zatim i kao umjetnici.

Kako su građani Kostajnice prihvatili tu ideju?

Treba reći da je svaki početak težak, pa tako i naš. Generalno, roditelji djece koja su pohađala školu glume su bili većinom nepovjerljivi, mada, srećom, uvijek ima izuzetaka. Kako smo se mi razvijali kao studio, kao glumci, kako su naše predstave postajale obimnije, veće, ozbiljnije, profesionalno rađene, tako se i razvijala publika koja nas prati. Sve ono što je ranije bilo „normalno” vidjeti u sali za vrijeme izvođenja predstave, počev od zvonjenja telefona, grickanje čipsa, smokija, štapića, glasnog komentarisanja i upućivanja pogrdnih riječi glumcima na sceni, sve to je za skoro četiri godine postojanja studija – nestalo. Uz sve to, naša publika je bila naviknuta na besplatan ulaz na naše predstave, a sada već u neobično velikom broju, dolaze i prate naše predstave iako je ulaz 2 KM. Istina je da to minimalna cijena u odnosu na regiju, ali s obzirom da smo negdje još u početku našeg rada, mislim da treba da budemo prezadovoljni razvojem publike i njihove svijesti o pozorištu u našem mjestu.

Kolika je bila zainteresovanost mladih da se uključe u tu ideju?

S obzirom na mali broj stanovnika naše opštine i sveopštu nezainteresovanost i bezvoljnost, u toku našeg postojanja trideset osoba je radilo kao glumac ili glumica u našem studiju. Osim njih, petoro ili šestoro njih je radilo kao scenski radnici, kostimografi, scenografi i slično. To je poprilično veliki broj zainteresovanih. E sad, veći problem je što većinu njih ta zainteresovanost brzo prođe i lako odustaju od rada u studiju. Najviše zbog toga što se uvjere koliko je zapravo težak posao glumca, glumice, reditelja, dramaturga ili pisca. Trenutno, u studiju ima deset osoba koje su konstantno aktivne u radu na predstavama. Od djevojaka, to su: Biljana i Dejana Borojević, Nina Eraković, Jelena Jaćimović Janjetović i Aleksandra Odžić. Od momaka, to su: Borislav Vukliš, Josip Zoričić, Zoran Račić, Dejan Medić i Slaviša Borojević. Oni čine jezgro dramskog studija, s tim da ima još djevojaka koje epizodno učestvuju u radu. Većina naših članova su srednjoškolci. Neki od njih su sljedeće godine maturanti i pretpostavka je da će svi ili većina njih otići na fakultete, van Kostajnice. Studio će tad biti „oslabljen”, ali nadam se da će doći neki novi klinci i klinceze. Svako ko voli i poštuje pozorišnu umjetnost, ima otvorena vrata u našem studiju. Svakako se to odnosi i na starije od dvadeset ili trideset godina, a ne samo na osnovce ili srednjoškolce.

Koje ste sve predstave odigrali? Ispričajte nam malo utiske sa vaših nastupa.

Od svih predstava koje su mi svaka na svoj način, drage i posebne izdvojio bih predstave “Jazavac pred sudom”, “Gusari sa Une” i trenutno najaktuelnija predstava “Izboračica”. Predstava rađena po tekstu Petra Kočića, “Jazavac pred sudom”, je definitivno naša najuspješnija predstava. Do sada, rekao bih, najozbiljnija, najkvalitetnija i svakako najviše odigrana i nagrađivana. Dobila je nagradu na festivalu „3. Aplauz fest” u Banjaluci prošle godine, za glumačko ostvarenje, koja je pripala meni. Osim toga, u Prnjavoru na „13. Festivalu Omladinskih pozorišta RS”, takođe prošle godine, dobio sam nagradu za ulogu Davida, a sama predstava je  proglašena za drugu najbolju predstavu na festivalu koju donosi žiri publike. Prvi veliki utisci su svakako bili pred domaćom publikom. Prvi put je naša publika vidjela da naši, domaći glumci mogu na jedan veoma profesionalan način da odigraju jedan dramski tekst. Naše predstave obično dožive najviše tri izvođenja u Kostajnici, a “Jazavac pred sudom” je imao četiri izvođenja i mišljenja sam da ćemo opet igrati tu predstavu pred domaćom publikom, a nadam se i u gostima. Osim toga, dva puta smo igrali ovu predstavu u Futogu. Tamo smo vjerujem, ipak, ponajbolje odigrali. Imali smo poseban motiv, želju i mislim da smo dali najveći maksimum. Na poklanjanju, publika je stajala i aplaudirala i plakali smo od neke tuge i sreće svi zajedno. I mi na sceni i publika. Nigdje i nikad prije nisam doživio takve ovacije. Jedna anegdota se desila kad nam je novinarka sa Novosadske televizije prišla i upitala: „Gdje ste vas trojica završili Akademiju (misleći na Borislava Vukliša, Zorana Račića i mene)? U Banjaluci ili negdje drugdje?” Jako se iznenadila kad sam joj rekao da sam samo ja završio Akademiju, a da njih dvojica nisu. Onda me pitala kod kog profesora sam završio glumu. Rekao sam joj da sam završio Dramaturgiju i takođe, nije mogla da vjeruje da nisam profesionalni glumac. Ako smo u Futogu odigrali 100% dobro, u Prnjavoru smo odigrali 98%. A naša adaptacija “Jazavca” je gorka satira i tragikomedija. Rekli su nam da je naša predstava najbolja gostujuća predstava u deset godina koliko postoji njihova scena.

“Gusari sa Une” je predstava koja je u potpunosti namijenjena za mlađu publiku, ali mogu je gledati i stariji. Odiše motivima Une i Kostajnice. Osim nagrade koju je dobio Slaviša Borojević za najbolju sporednu mušku ulogu, ova predstava je dobila nagradu za Najbolju predstavu na festivalu u srednjoškolskoj kategoriji, na festivalu u Novom Gradu.

Zatim “Izboračica”, naša posljednja premijera. Tu smo napravili jedan drugačiji iskorak. Možda naša najsmjelija, najodvažnija i najkomičnija predstava do sad. Rađena je po tekstu Koste Trifkovića, ali dobro se odmiče od originala. Radeći ovu predstavu, glavni nam je cilj bio da nasmijemo i opustimo publiku. Međutim, našu publiku smo dobrano i šokirali. Prvi put smo naveli da predstava nije namijenjena mlađima od petnaest godina, a onda je publika imala šta i da vidi i da se iznenadi gledajući predstavu.

maske_kostrajnica

Imate li  podršku od opštinskih vlasti i od drugih organizacija?

Što se tiče finansijske pomoći, jednom godišnje dobijem do 400 KM za izvođenje predstave u sklopu manifestacije „Kestenijada”. Osim toga, opština svaki put izdvoji sredstva kad putujemo negdje sa predstavom. Tako je bilo kad smo išli u Futog i Novi Sad, kao i u Banjaluku i Prnjavor. Oni nam plate put. Osim toga, svake godine apliciramo sa dramskim tekstom u Ministarstvo prosvjete i kulture i ako nam odobre neka novčana sredstva, to se utroši na troškove predstave: kostime, scenografiju, rekvizite i sav ostali potreban materijal. Ono što ostane (ako ostane) od novčanih sredstava, to se podijeli na glumce, reditelja i scenske radnike. Faktički, dva puta godišnje budem plaćen za svoj posao, ako ne računam plaćeni put za gostavanja. Osim toga, nemamo drugi vid finansiranja. To je jako malo i faktički više volontiram i radim to iz čistog entuzijazma i s dobrom voljom. Do kada, ne znam.

Kako se snalazite za rekvizite?

Uglavnom sami donosimo od kuće šta imamo – rekvizite, kostime, scenografiju. Osim onda kad baš moramo da pravimo ili šijemo nešto od toga. Ako imamo novce od Ministarstva, onda nam je malo lakše. Ako nemamo, snalazimo se. Primjera radi, za posljednju predstavu sam dao, odnosno, bolje reći posudio 70 KM da bi se mogli izraditi rekviziti i kupiti neki materijali za kostime. To nije prvi put da sam izdvajao lične finansije za neku predstavu, ali nadam se da je posljednji. Mislim da će ubuduće opština pomoći opremanje predstave. Ako zatreba, naravno.

Ko radi scenarijume i režije za predstave? Koliko to zahtijeva truda?

Sve navedeno radim ja. Od svih predstava koje smo odigrali, jedino su “Gusari sa Une” apsolutno moje autorsko djelo. Napisao sam tekst i režirao. Sve ostale predstave su rađene po tekstovima drugih pisaca, ali sve sam adaptirao za potrebe i uslove našeg dramskog studija i režirao. To zahtijeva mnogo truda, strpljenja, mnogo izgubljenih živaca, vremena i dosta neprospavanih noći. Recimo, na Akademiji nas uče da za jedan tekst (bilo da ga pišete ili režirate), treba minimum pola godine. Međutim, često imate mnogo manje vremena i morate se uklopiti kako znate i umijete. Od svega što radim u dramskom studiju, bilo da pišem, adaptiram, režiram, glumim, pravim skice za kostim, scenografiju, rekvizite, organizujem, reklamiram, najviše volim da adaptiram i režiram. To je najljepši dio u procesu rada. U tom dijelu sam najviše inspirisan i kreativan. Najteže mi je i najviše mi vremena i snage oduzima ogranizovanje proba i same predstave, kao i reklama, odnosno jednom riječju – produkcija. To je ta završna faza u kojoj treba raditi plakat predstave, afišu, kostime, rekvizitu, scenografiju i boriti se za naplaćivanje ulaza. Još je veća muka dobiti novac od ulaznica zbog nerealno velikog poreza. To je ono što mi svaki put sve više umanjuje volju za radom. Opet, nekako, svaki put iznova tjeram sebe da i dalje stvaram. Uvijek kažem sebi – eto još ova predstava i to je to. Onda dovedem sebe da radim dvije ili tri predstave odjednom.

Koliko ste zadovoljni kritikama vaših predstava?

Više nego zadovoljan. Drago mi je kad dobijem pohvale i kad su ljudi zadovoljni predstavom. Još mi je draže kad neko uputi i lošu, odnosno negativnu i konstruktivnu kritiku. To je nešto što me tjera da radim još bolje i da se usavršavam. Naša profesorka sa Akademije, dr Maja Volk nas je naučila da svakog trebamo saslušati, bez obzira da li je ta osoba legitimna da uputi kritiku ili ne. Time samo pokazujete svoje dostojanstvo i dobar karakter. Međutim, umjetnička ili ljudska sujeta je nešto nevjerovatno. Obično se mnogi ljute, negoduju i bude im jako nezgodno kad ih neko kritikuje. Malo ko cijeni iskrenost. Što se mene tiče, prema svima sam iskren i tako očekujem od ostalih da budu iskreni prema meni i mojim predstavama. Takve osobe cijenim i od takvih osoba uvijek učim.

Koliko je kultura zapostavljena u našem društvu, pogotovo u Kostajnici?

Ovo pitanje je jako teško i opširno. Nisam siguran koliko dobro i tačno mogu da odgovorim, ali probaću da iznesem svoje mišljenje. Naše društvo je generalno u jednom velikom mraku i padu. Padu morala, etike i kulture. Padu duha. Dozvolili smo sebi da budemo robovi političara i političkih stranaka. Primorani smo da kupujemo radna mjesta. Mito i korupcija su se duboko ukorijenili u sve pore društva i izjedaju nas poput raka. Polako, ali sigurno. U takvo crnilo se negdje utapa i kultura. U isti koš stavljamo „Pink” kulturu, šund i kič zajedno sa kulturno-umjetničkim društvima, pozorištima, galerijama i slično. Jedan pjevač ili pjevačica turbo-folka za jedno svoje izvođenje dobije više novca, nego što neko zaradi u godini dana ili deset godina. Opera, filharmonija i balet se doživljavaju kao najniža vrijednost ljudskog stvaralaštva. Ljudi najviše prate emisije tipa “Big brother”, “Farma” ili “Survivor” ili turske i indijske sapunice, kojima se daje neprocjenjiva vrijednost. U manjim mjestima poput Kostajnice, narod koji dođe na predstavu, uglavnom očekuje da vidi nešto na nivou “Kursadžija” ili “Akademaca”. Rijetko ko se ozbiljno bavi pozorištem. Mada, opet ću reći, da za ovo vrijeme koliko „M.A.S.K.E.” postoje, naša publika je prerasla taj nivo i mislim da kod nas mogu doći bilo koja amaterska ili profesionalna pozorišta i da će naša publika revno pratiti predstavu. Mislim da što se Kostajnice tiče, da smo sada negdje na vagi od 30:70. Tih nekih 30% mari, njeguje i uvažava kulturu i kulturne vrijednosti. Dvadeset posto negdje poštuje, ali nema vremena za kulturu i kulturna dešavanja, a dobar dio od 50% uopšte kulturu ne smatra relevantnim pojmom u opštini. Jedina svijetla tačka u našem mjestu su sportisti i umjetnici. Oni promovišu Kostajnicu na najbolji mogući način, a za njihove uspjehe su uglavnom oni sami zaslužni. Tu računam i njihove mentore (trenere ili reditelje) i naravno, roditelje.

Kako podići svijest ljudi, naročito mladih, o bitnosti kulture?

Jednom je neko rekao: „Kultura je skupa, a nekultura još skuplja”. Samim tim, ako ne ulažemo u kulturu, ne samo u umjetnost, već u kulturu življenja i ponašanja, ne možemo napredovati. Ni duhovno, ni intelektualno, ni moralno, ni ekonomski ni na bilo koji drugi način. Mlade ljude od malih nogu, još od nižih razreda treba obrazovati i usmjeravati ka dobrim vrijednostima. Mnogo puta sam doživio da kad igram predstavu za učenike škola, vrlo često su nastavnici, odnosno profesori napuštali salu i otišli u obližnje kafane. Učenici bi slijedili njihov primjer pod parolom – ako mogu oni, mogu i ja. A s druge strane, oni koji bi ostali u sali, često bi dobacivali, urlali i vrištali za vrijeme izvođenja predstave. Ono što je najbolnije, takvi slučajevi su uglavnom vezani za srednjoškolski uzrast od prvog do trećeg razreda. Da bi se svijest kod ljudi podigla, oblikovala i obogatila, trebalo bi da uče, čitaju kvalitetna štiva, da odlaze u pozorišta ili da gledaju dobre filmove koji imaju umjetničke vrijednosti, kao i da slušaju kvalitetnu muziku.

Za kraj bih dodao da nisam optimističan, ali entuzijasta jesam. Ne znam koliko ću još imati energije da se borim sa vjetrenjačama i da stvaram pozorište u našem mjestu, ali dok god to radim, radiću svom svojom snagom, znanjem i umijećem.

eTrafika.net – Dragana Kerkez

Napiši komentar