Među uskim ulicama banjalučkog naselja Starčevica, u kompleksu zgrada nalazi se red malih garaža od kojih je jedna obilježena brojem 43.
Piše: Bojana Nešković
Upravo u ovom prostoru, mladi studenti arhitekture Bojan Bajić (24) i Dejan Blašković (24) odlučili su da pokrenu sopstvenu praksu koja je vremenom prerasla u hobi, a zatim postala i izvor zarade.
Priča o “Garbaži 43” počinje prije godinu i po dana, kada je Bojan odlučio da sestri za rođendan pokloni rućno izrađen ormarić za nakit.
“Ideja nam je došla slučajno, nakon što je Bojan odlučio da svojoj sestri napravi poklon. Kako smo to radili kod mene, shvatili smo da nemamo dovoljno prostora i onda smo odlučili da iznajmimo sebi garažu koja će nam služiti kao radionica”, govori nam Dejan, prijatelj koji je Bojanu pomogao u realizaciji njegove ideje.
Nakon što su svoj rad predstavili na internetu, javilo im se nekoliko zainteresovanih ljudi, a radionica prerasta u projekat pod nazivom “Garbaž 43”.
“Broj 43 je broj garaže koju iznajmljujemo. Samo ime Garbaž je spoj engleskih riječi garage (garaža) i garbage (smeće) jer smo se u početku šalili da smo smećari iz garaže”, objašnjava Dejan.
Prva narudžba bio je ormarić za nakit, koji je predstavljao poboljšanu verziju njihovog prvog rada.
“Žene su nam uvijek najbolje mušterije. Najviše narudžbi dobijamo za ormariće, komode ili da stvorimo neki prostor za skladištenje”, navodi Bojan, dodajući da im je omiljeni projekat dosad bilo opremanje 20 kvadrata frizerskog salona.
Projekat “Garbaž 43” se u početku bavio proizvodnjom sopstvenog namještaja, čiji kvalitet nije zaostajao za njegovom orginalnošću.
“Zamišljeno je bilo da mi ustvari radimo svoje projekte pa da njih prodajemo, međutim ispostavilo se da je isplativije da primamo narudžbe”, ističe Dejan.
Nakon prevazilaženja početnih teškoća, nabavke alata i materijala koji kupuju od lokalnih firmi, ovaj dvojac je stvorio odnos povjerenja sa svojim mušterijama.
“U startu mi radimo za pare, a potom svaki sljedeći posao koji radimo za istog klijenta ne naplaćujemo isto kao što naplaćujemo prvi put, nego smo stekli neki drugarski odnos. Na primjer, sklopimo ormar i dobijemo pravi turski burek kao naknadu”, govori Dejan.
Odnos povjerenja sa mušterijama se ogleda u činjenici da ih većinom kontaktiraju preko preporuka zadovoljnih klijenata. Što se tiče isplativosti njihovog rada, objašnjavaju da to trenutno nisu velika novčana sredstva već džeparac koji zarade sopstvenim trudom.
“Od samog početka smo imali podršku porodice i kolega sa fakulteta, koji često i dolaze kod nas kao ispomoć kada radimo na većim projektima. Ko god je došao kod nas bio je zadovoljan i bilo mu je drago da proba da radi nešto svojim rukama”, dodao je Bojan.
O sticanju vještina koje su im potrebne za rad, Bojan i Dejan objašnjavaju da su svoj prvi dodir sa praksom imali u radionicama svojih očeva, da bi kasnije sami nastavili da razvijaju svoj potencijal. Tako svaki projekat koji rade shvataju kao najteži jer svaki put rade nešto novo.
Navode da na fakultetu koji pohađaju postoje mogućnosti prakse, ali i objašnjavaju zbog čega su se odlučili pokrenuti sopstveni projekat.
“Stvar je što smo mi kao arhitekte dijelom vezani za ovaj posao koji sada radimo jer se bavimo enterijerom i eksterijerom, što spada u vid arhitekture. Na fakultetu slabo ko ima ideju da se time bavi jer primarna stvar su neki veći objekti. Da budemo realni, slabo ko može tek tako odmah isprojektovati kuću”, govori Dejan.
Nakon velikog broja uspješno realizovanih projekata, “Garbaž 43” je dobio priliku da radi na opremanju čitavog prostora jednog lokala u Beogradu. Kao krajnji cilj navode otvaranje sopstvene firme, ali i ističu da bi iz sentimentalnih razloga zadržali prostor svoje garaže.
Radom koji zahtjeva predanost i upornost mogu da posluže kao primjer svim studentima koji traže mogućnost ispoljavanja svojih talenata. Ako ne nalazite priliku da ostvarite svoju ideju, zašto je ne biste stvorili sami?
Tekst nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL
eTrafika.net
