Kad ste posljednji put na roštiljanju sa kolegama, prijateljima ili porodicom, pomoću samozapaljivog štapića zapalili vatru, jeste li znali da je čovjek koji je zaslužan za taj proizvod ustvari iz Banjaluke?

Vladimir Branković, preduzetnik i inovator koji živi i radi u Banjaluci, započinje priču o proizvodu koji prepoznajemo pod imenom Flamestick. Tokom jednog roštiljanja sa prijateljima dobio je ideju da od otpada koji nas okružuje stvori sasvim novi i funkcionalan proizvod. Samozapaljivi štapići koji bi olakšali potpalu vatre nekad su bili samo ideja, a danas su proizvod koji je dostupan na našem, a i svjetskim tržištima. Iako mnogi misle da iza toga stoje velike multinacionalne korporacije ili kompanije, sve je to maslo jednog banjalučkog sportiste.

“Energija za realizaciju ideje je nastala iz potrebe za  – preživljavanjem. Završio sam sportsku karijeru, nije bilo izvora finansiranja, osnovao sam porodicu, iza mene je bila provalija i nije se moglo nazad, već samo napijed. Dobio sam ideju, puno sam truda i rada uložio u realizaciju i uspio sam”, priča nam on.

Otežavajuća okolnost bila je ta što se nije mnogo ulagalo u takve proizvode. Sa druge strane, slobodnog vremena je bilo na pretek, tako da je Vladimir, kako i navodi, planove koje je pripremao noću pokušavao da realizuje danju. Sama ideja ne traži sredstva, ali je situacija kod sprovođenja u djelo već drugačija. Svaki put od ideje do realizacije je skoro pa nezamisliv bez podrške, a Vladimira su podržali ICBL, Razvojna agencija za mala i srednja preduzeća, te američka ambasada u BiH. Kada govorimo o podršci okruženja, poznanika, prijatelja i porodice, stvari su malo drugačije posložene.

“U početku su svi podržali ideju, ali su sa podsmijehom govorili o njoj, da se okanem ‘ćorava posl’ i držim stvari od kojih se živi. I pored toga sam istrajao u tome. Imao sam podršku od svih, ali to niko nije ozbiljno shvatao do prije nekoliko godina kada je to sve otišlo na neki svjetski nivo.”

Osnova za razvoj ove ideje nastaje na jednom od sajama inovacija u SAD, a priča o tome djeluje veoma nestvarna. Sportista bez finansijskih sredstava i sa svojom idejom šalje aplikaciju koja prolazi na sajam. Posuđuje novac i sa veoma malim znanjem engleskog jezika odlazi da prezentuje svoju ideju. Ljudi koje je tada upoznao i osvojio idejom, usmjerili su ovu zamisao ka realizaciji i dali još veći motiv za rad, pa sada imamo svjetski brend koji potiče iz Banjaluke.

Danas Vladimir svoje ideje dijeli sa drugima, sa mlađim generacijama, posebno sa onima koji imaju dovoljno energije i volje da istraju u realizaciji.

“Iako se još uvijek smatram mladim, preopterećen sam drugim obavezama da bih ulazio u neke nove projekte. Neke stvari manjeg obima i dalje realizujem, ali projekte poput Flamesticka koji zahtijevaju mnogo energije i odricanja, ipak prepuštam drugima”, iskren je on.

Mladi danas imaju prostor, imaju vrijeme i na raspolaganju su im brojni resursi koje bi trebalo da znaju upotrijebiti, a tu su kao što vidimo, i ljudi koji su spremni da im ustupe vlastite ideje. Potrebna je istrajnost i rad kako bi se ideja na kraju isplatila. Kako Vladimir navodi, preduzetnici se moraju udružiti i imati kontakt sa omladinskim organizacijama.

“Ima dosta pričanja u prazno u smislu da će se odraditi nešto. Nisam za to i volio bih da se sjedne i dogovori šta i kako, te da se olakša i privrednicima. Na primjer, volio bih da ja mogu nekoga primiti na određeno vrijeme, da ne plaćam za njega penziono i socijalno, i da ga naučim kako bi poslije imao iskustvo. Danas niko ne prima omladinu na rad bez prethodnog iskustva, a kako da ga ta osoba stekne ako niko neće da je primi, uči i plaća za sticanje iskustva”, pita se Vladimir.

Možemo reći da imamo sistemski problem između mladih i onih koji bi trebalo da ih podrže. Taj problem se ogleda u komunikaciji i zakonodavstvu.

“Zakonodavstvo poprilično ograničava nas preduzetnike. Ja bih mogao primiti više ljudi na praksu ili probni rad, ali čim primim nekoga moram ga prijaviti, što je velik trošak u ovom vremenu kada niko ništa ne plaća. Veliki je rizik da se ulazi u takvo nešto, a da se ne mogu ispoštovati obaveze prema državi”, napominje.

Moralne prepreke i pasivizam je danas moguće pobijediti, a kako Vladimir objašnjava, najbolji način za to jeste bavljenje sportom.

“Ja i dan danas volim da trčim, i kada trčim imam najbolje ideje i razmišljanja. Mladi bi trebali da ustanu iz tog kreveta i da hodaju po svijetu pošto najbolje ideje dolaze i od putovanja. Treba kupiti ideje i inovacije koje danas postoje u svijetu i plasirati ih na naše relativno siromašno tržište, gdje je uspjeh skoro pa zagarantovan”, zaključuje Vladimir.

I zaista, ne putuje ko ima nego ko je navikao.

Tekst nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL, a glavni partner je Hypo Alpe Adria banka.

eTrafika.net – Miloš Kovačević

Napiši komentar