fbpx

Mitch Albom je inspirisao milione čitalaca svojim izvještajima o smislu za humor, mudrosti i gracioznosti velikog učitelja, Morriea Schvartza, u najprodavanijim “Utorcima sa Morriem”. Priča je dobila priznanje za jednu od 100 velikih priča koje su obiježile istoriju, navodi sajt Columbia Journalism.

Mitch Albom 1982. 

“Utorci sa Morriem”, iz četvrtog četvrtka: Pričali smo o smrti 

Foto baza

morrie-foto_abc_news“Hajde da počnemo sa ovom idejom”, rekao je Morrie. “Svi znaju da će umrijeti, ali niko ne vjeruje u to.”

Bio je u nekom poslovnom raspoloženju ovog utorka. Tema je bila smrt, prva stavka na mojoj listi. Prije nego sam došao, Morrie je naškrabao nekoliko bilješki na malom parčetu bijelog papira da ih ne bi zaboravio. Njegov drhtavi rukopis je bio nečitljiv bilo kome osim njemu. Skoro je Praznik rada, pa sam kroz prozor kancelarije mogao vidjeti u dvorištu ograde spanać boje i čuti galamu dječije igre na ulici koja koriste posljednju slobodnu sedmicu prije nego sto škola počne.

Ovdje u Morrieovoj kancelarije, potrošili smo vrijeme na jedan dragocjen dan. Sjedili smo zajedno, koju stopu od najnovijeg dodatka u kući – aparata za kiseonik. Bio je mali i prenosiv, visine do koljena. Nekih večeri, kada nije imao dovoljno vazduha da diše, on bi prinosio dugačku plastičnu cijev uz njegov nos, priljubljujući uz nozdrve kao da je pijavica. Mrzio sam i samu pomisao da je Morrie spojen na bilo kakav aparat, pa sam se trudio da to ne gledam.

„Svi znaju da će umrijeti“, ponovio je, „ali niko u to ne vjeruje. Ako mi vjerujemo, mi ćemo onda stvari uraditi drugačije.“

Znači, zavaravali smo se o smrti, rekoh.

„Da. Ali ima bolji pristup. Da znaš da ćeš da umreš, i da za to budeš spreman u bilo koje vrijeme. Tako je bolje. Na taj način ćeš više biti uključen u svoj život dok si živ.“

Kako ikad možeš biti spreman za smrt.

„Radi što i Budisti rade. Imaj na svom ramenu malu pticu koju ćeš pitati: ‘Je li danas taj dan? Da li sam spreman? Da li radim sve što je potrebno? Da li sam ja osoba koja želim da budem?’“

Okrenuo je glavu ka svom ramenu, kao da je ptica tu.

„Da li je danas dan za umiranje?“, rekao je.

Morrie je pozajmljivao ponešto od svake religije. Rođen je kao Jevrej, ali je postao agnostik kad je bio tinejdžer, djelimično zbog svega što mu se desilo kao dječaku. Uživao je u nekim filozofijama budizma i hrišćanstava, ali ipak je kući osjećao da pripada, kulturno, judaizmu. Bio je religijska džukela, koja ga još više približila studentima kojima je predavao tokom godina. I stvari koje je govorio tokom njegovih posljednjih mjeseci čini se da su prekoračile sve vjerske razlike. To je način na koji smrt radi.

„Istina je Mitch“, rekao je, „da kad jednom naučiš kako da umreš, naučio si kako da živiš.“ Nasmijao se, i ja sam shvatio šta je radio. Uvjeravao se da sam shvatio ovu smisao, a da me ne postidi pitanjem. To je ono što ga je činilo dobrim učiteljem.

Da li si razmišljao mnogo o smrti prije nego si se razbolio, pitao sam.

„Ne“. Morrie se nasmijao. „Bio sam ko i svi drugi. Jednom sam rekao svom prijatelju ‘Ja ću biti najzdraviji starac koga si ikad upoznao’“.

Koliko si star?

„U šezdesetim sam.“

Znači bio si optimističan.

„Zašto da ne. Kao što sam i rekao, niko stvarno ne vjeruje da će umrijeti.“

Ali svako zna nekoga ko je umro, reko sam. Zašto je tako teško razmišljati o umiranju?

„Zato“, nastavio je Morrie, „većina nas hoda okolo kao da mjesečarimo. Stvarno ne dozivljavamo svijet u potpunosti zato što smo u polusnu, radimo stvari koje automatski mislimo da treba da radimo.“

A suočavanje sa smrću sve to mijenja?

„O da. Ti odbacujes sve te stvari i usresređuješ se samo na one glavne. Kada shvatiš da ćeš da umreš, sve vidiš mnogo drugačije.“

Uzdahnuo je: „Nauči kako da umreš i naučićeš kako da živiš.“

Primijetio sam da je sad podrhtavao kada je pomjerao svoje ruke. Naočare su mu visile oko vrata, i kada bi ih stavio na oči, skliznule bi, kao da ih pokušava staviti na nekog drugog, u mraku. Posegao sam da mu pomognem da ih stavi preko ušiju.

„Hvala ti“, šapnuo je Morrie. Nasmijao se kada je moja ruka očešala njegovu. Najmanji ljudski kontakt bio je neporedna radost.

„Mitch, mogu li ti reći nešto?“

Naravno, rekao sam.

„Možda ti se neće svidjeti.“

Zašto?

„Pa, istina je, ako zaista slušaš tu pticu na tvom ramenu, ako prihvatiš da možeš umrijeti bilo kad, onda možda nećeš biti ambiciozan kao što jesi.“

Vještački sam se nakezio.

„Stvari na kojima provodiš mnogo vremena, – sav ovaj posao koji radiš – možda se ne čini tako važnim. Možda bi trebao da napraviš prostora za više, duhovne stvari.“

Duhovne stvari?

“Mrziš tu riječ, zar ne? ‘Duhovno’. Misliš li da je to opipljiva stvar?“

“Pa…”, rekao sam.

Pokušao je da namigne, loš pokušaj i ja sam pukao od smijeha.

„Mitch“, rekao je, dugo se smijući, „Čak ni ja ne znam šta ‘duhovni razvoj’ stvarno znači. Ali znam da smo na neki način u manjku. Previše smo uključeni u materijalne stvari, a one nas ne zadovoljavaju. Ljubavne veze koje imamo, univerzum oko nas, te stvari mi prihvatamo kao odobrene”.

Klimnuo je glavom ka prozoru kroz koji se probija sunce. „Vidiš li to? Možeš otići tamo, napolje, u bilo koje vrijeme. Možeš trčati gore dole kroz blok i ludovati. Ja to ne mogu. Ja ne mogu trčati. Ne mogu biti napolju iz straha da se ne razbolim. Ali znaš šta? Ja cijenim taj prozor više nego ti.“

Cijeniš ga?

„Da. Gledam kroz taj prozor svaki dan. Primjećujem promjene na drveću, koliko snažno vjetar duva. To je, u stvari, kao da mogu da vidim kako vrijeme prolazi kroz to prozorsko staklo. Zato što znam da je moje vrijeme skoro isteklo, priroda me privlači kao da je vidim prvi put. “Zaustavio se, i za momenat smo obojica gledali koroz prozor. On je pokušavao da vidi ono što je vidio. Ja sam pokušao da vidim vrijeme, i doba, moj život koji prolazi usporeno. Morrie je malo spustio svoju glavu, i zakrenuo ka ramenu.

„Je li danas, mala ptico?“ pitao je. „Je li danas?“

 

 

 

Columbia Journalism / Prevod: eTrafika.net – V. Džudža

Napiši komentar