fbpx

“Ne mogu promijeniti svijet da bude bolji isti ovaj tren odjednom, ali jedan impuls stvorit će u nekom neki drugi i već idemo naprijed. Muzika kao vrsta umjetnosti ima široku primjenu, odlična je za povezivanje ljudi, a aktivizam nema smisla ako nismo povezani.”

Piše: Vanja Stokić

Kazala je ovo u intervjuu za eTrafiku Anita Šunjić, kantautorka iz Mostara. Nedavno je objavila spot za pjesmu “Ostavi trag”, koja je nastala u periodu punom fizičkih i mentalnih izazova. Kako kaže, upravo ova pjesma govori o njenoj životnoj misiji.

Foto baza

Vi ste neko ko se konstantno usavršava. Svirate različite instrumente i zalazite u polje produkcije. Da li možete da kažete da ste vremenom postali cijeli bend u jednoj osobi?

S gitarom se družim iz dana u dan čitav svoj život, od pete godine života. Prolazile su godine, razvijala sam sluh i učila pjesme tako pogađajući akorde i tonove. Nisam išla ni u muzičku školu, niti sam negdje učila o muzičkoj teoriji. Onda je došao period kad sam shvatila da već neko vrijeme stojim u mjestu, da mi treba nešto naprednije, da više vježbam i ujedinim taj razvijeni sluh i teoriju. Nekad u šestom razredu osnovne škole krenula sam pisati prve autorske pjesme i javila se želja da jednog dana imam svoj studio i radim svoje pjesme. Ranije je to bilo mnogo neizvjesnije, skuplje, a danas razvojem tehnologije svako u svojoj sobi može urediti prostor za kućni studio. Počela sam nabavljati opremu, a paralelno s tim i učiti druge instrumente, te o produkciji. Ipak se ne bih još nazivala producentom, jer imam još mnogo toga da naučim u vezi uređivanja snimljenih traka. Sigurno neću nastupati sa svojim pjesmama na drugim instrumentima, ali sam uspjela da za sve svoje pjesme uradim aranžmane i da snimim te instrumente za demo snimke koje dalje šaljem producentima s kojima surađujem. To mnogo olakšava i njima proces snimanja, jer se bolje razumijemo.

Često nastupate na aktivističkim događajima i festivalima. Kako vidite ulogu muzike u borbi za bolje i pravednije društvo?

Kroz sve ove godine bavljenja muzikom jedino mi je bilo važno da sačuvam iskrenost i čistu emociju i tu se nikad nisam štedila. Sve neke stavove, misli o malom čovjeku, snovima pojedinca, borbi i motivaciji trudila sam se da utisnem u svoju muziku i da širim neku pozitivniju vibru od poprilično sumorne, pasivne okoline u kojoj se nalazimo. Smatrala sam da umjetnost može kreirati neki ljepši svijet i meni se taj svijet i desio baš takav. Odlazila sam prvo na različite kantautorske festivale u cijeloj regiji gdje sam upoznavala iste profile ljudi, a i volontirala u našoj zajednici na više različitih događaja gdje je više bilo važno kakav si čovjek, nego kakav si muzičar. Jednom prilikom javila sam se festivalu “Pitchwise” u Sarajevu da volontiram, a oni su mi ponudili da ipak sudjelujem kao muzičarka i zadnje tri godine otvarala sam program festivala. Zahvaljujući cijeloj toj ekipi, kasnije su me zvali i u druge gradove, njihove koleginice i tako sam odlazila sa svojom gitarom i u Budvu, Niš, Tutin, Konjic… Mislila sam da se to sve desilo slučajno, ali sva ta dešavanja su mi pokazala da muzika i ono što mi emitujemo kao pojedinci, umjetnici, i te kako djeluje na ljude i može da donese neke lijepe trenutke, struje, koje će dalje da potaknu u nekome sličan impuls. Vodim se time da je bitan svaki korak koji napravimo i on utiče na nešto oko nas. Ne mogu promijeniti svijet da bude bolji isti ovaj tren odjednom, ali jedan impuls stvorit će u nekom neki drugi i već idemo naprijed. Muzika kao vrsta umjetnosti ima široku primjenu, odlična je za povezivanje ljudi, a aktivizam nema smisla ako nismo povezani.

Pohađali ste “Mostar Rock School”, a sada ste dio osoblja. Koliko su vam ti procesi značili u muzičkom napredovanju?

Rock Škola Mostar je tako organizovana da nema nikakvo ograničenje, niti nekakve razrede ili broj završenih godina. Učiš i sviraš dokle želiš. Upisala sam se prvo na bas, pa produkciju, bubnjeve, jedno vrijeme i na gitaru da usavršim dosadašnje, a trenutno sam na časovima vokala. Šta god sam svirala, trudila sam se da budem svjesna svog neznanja i dosadašnjeg nivoa. Naravno da mi je Škola kao ustanova uveliko olakšala učenje i napredak, jer pored odličnih lekcija predavača imala sam odmah profesionalnu praksu na tom novom instrumentu, zbog ‘session band’ programa. U Školi sam već sedam godina, a poslije tri godine članstva kao učenica dobila sam ponudu da dam svoj doprinos u timu Škole kao zaposlenica. Već četiri godine brinem o arhivi i finansijama. Ta ustanova je zaista postala moja druga kuća i mjesto gdje nije važno ni kako se zovem, ni ko su moji, već samo kakav sam čovjek i kakav muzičar. Kad sam bila samo učenica, trudila sam se da pomognem da nam koncerti budu što bolji, pomagala u pripremi događaja. A sada, kad sam dio sistema iznutra u mnogo odgovornijoj ulozi shvatila sam koliki je stvarni društveni, socijalni, odgojni značaj Škole i da mi je taj prostor omogućio da spojim muziku i aktivizam na jednom mjestu. Da nije tog spoja, ne bih nikad radila taj posao.

Pandemija vas je omela u spremanju za polumaraton. Da li ste ga istrčali u međuvremenu?

Nisam još, ali je ta priča postala glavni uzrok posljednjeg singla. Pandemija me je omela u mnogo toga, 2020. sam trebala izdati opet nešto. Pošto je sve stalo, tako sam i to zaustavila. Inače sam čitav život imala višak kilograma i borila se sa samom sobom da to riješim. Godinu ranije, 2019. krenula sam trenirati u teretani i smršala sam 40 kilograma. U prvoj godini pandemije upisala sam se u Školu trčanja “Sanus Motus” u Mostaru, s kojima sam se spremala za utrku polumaraton za mart 2021. godine. Bila sam u odličnoj formi, ali su se počele dešavati različite situacije koje su me slabile psihički. Upravo u sedmici kad je bila utrka, dobila sam koronu i u vrijeme utrke plakala kući u izolaciji. Sve što sam doživjela poslije korone, sve posljedice po zdravlje, svi psihički izazovi i depresija, prestanak trčanja, odlazak na psihoterapije i vraćanje kilograma — sve je to proizvelo u meni da se desi novi singl i spot “Ostavi trag”, kojim ću opisati svoju životnu misiju i svu tu priču, ljude koji su u mom životu i mom gradu ostavili trag. Nakon što, umalo, nisam odustala od muzike, totalno. Trčanje i ta Škola mi je donijelo borbu za život. Ove godine desilo se da sam sa suradnicima spremala spot, pričali smo o trčanju, polumaratonu i mislili smo da pozovemo trkače Sanusovce (kako ih zovemo) da glumimo neku trku. Međutim, sedam dana prije Mostarskog polumaratona pozvali su me iz organizacije da sviram zvanično tokom trajanja utrke. Ispričala sam im da radimo spot na tu temu, i dobili smo dozvolu da snimamo tokom utrke. Nisam ga istrčala, ali sam višestruko bila dio njihove priče i presretna sam što se ta suradnja vječno zabilježila kamerom i postala dio moje karijere. Vratila sam se ponovo trčanju, mojim prijateljima trkačima, a dovoljno je reći da je na promociji singla pola lokala bilo ispunjeno upravo njima. Istrčat ću ga nekad, sigurno.

Nakon dvije godine otkazivanja svega, život se ovog ljeta konačno vratio u normalu pa imamo mnogo koncerata, svirki i festivala. Koliko to znači za vas kao umjetnicu? Kako ste se ranije nosili sa restrikcijama?

Sve ovo što nam se desilo pokazalo je koliko je taj segment života važan. Susreti, okupljanja, proslave, zabavljanja. Uzeli su mi bliskost, zagrljaj, osjećaj nečijeg prisustva. Nisu me osakatile restrikcije, koliko me oštetilo to što nisi nikako mogao znati koliko će trajati — neizvjesnost. U prvom periodu, u onoj prvoj karanteni sam se odmorila, čitala, svirala, pisala pjesme, učila. Doživjela raj jednog introverta: ne moraš nigdje, a niko ne zove i neće zvati jer se ne smijemo vidjeti. Poslije 15 dana prva panika: šta ću sad? To je bio period kad sam još uvijek radila intenzivno svirke i od njih pokrivala neke troškove života. Odjednom nema toga i dešava se gomilanje duga. Otišla sam na more da se izvadim iz krize, svirala svaki dan dva mjeseca i doživjela takvo zasićenje od tuđih pjesama, od tog osjećaja da ću, ako tako nastavim, prestati totalno raditi svoje pjesme i zamrziti muziku kao umjetnost. Tu nisam bila umjetnica. A onda iz dana u dan vijesti da je umro neki muzičar. To me prestravilo, jer sam shvatila da sam premalo ostavila pjesama iza sebe, ako sutra umrem. Tad sam napravila rez i rekla da ću manje raditi svirke, ali puno više raditi kreativno i u studiju. Naravno, to je moguće jer više ne ovisim financijski o svirkama i tako i želim da ostane. Ovo sadašnje vraćanje života u normalu je mnogo donijelo mojim kolegama koji trenutno rade punom parom na festivalima, svirkama, a ja vikende provodim pišući aranžmane i čekajući izlazak idućeg singla koji će se zvati “Nešto lijepo ostani”.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Napiši komentar