fbpx

Banjalučki književnik Berislav Blagojević dobitnik je regionalne književne nagrade „Slavitude“, koja se dodjeljuje za najbolje prozno ostvarenje objavljeno 2021/2022. godine. Nagrađena je njegova antologija kratkih priča „Nostalgija za nepostojećim“ koju je izdao Imprimatur. Iako je priželjkivao i nadao se nagradi, priznaje da nije očekivao da će biti dobitnik.

Piše: Snježana Aničić Petković; Foto: Tajana Dedić Starović Ostić

Blagojević je prvenstveno prozni pisac, ali piše i poeziju, eseje i književnu kritiku. Njegova najvažnija djela su: Revolucionar (kratke priče, 2012), Tiši od vode (roman, 2013), Mi u magli (poezija, 2015), Bumerang (roman, 2016), Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru (ilustrovani roman za djecu, 2019), Monument (kratke priče, 2020).

Foto baza

Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja od kojih su najvažnije: stipendija Fonda Borislav Pekić (2012), prva nagrada za kratku priču književnog konkursa Susjedi u organizaciji Gete instituta i Francuskog instituta u BiH (2010) i prva nagrada za najbolju kratku priču u regiji (2011) na konkursu časopisa Avlija iz Crne Gore. Prvi roman “Tiši od vode”, ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2013. godine.

Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika: makedonski, malteški, španski, poljski, engleski, njemački, italijanski i japanski jezik. Uređuje sopstveni književnički blog.

„Konkurencija je bila izuzetna i vjerovatno je bilo koja od knjiga koje su se našle u finalnom izboru mogla da bude nagrađena. Neki tas je bio na mojoj strani, zahvalan sam na tome, ali sam istovremeno i u obavezi da u budućem radu zadržim kvalitet. Tako je uvijek nakon osvajanja nagrade – to je podsticaj za još boje stvaralaštvo“, objašnjava Blagojević.

Jedini uslov tokom pisanja bio je da priča nije duža od jedne stranice što mu nije bilo teško.

„Imao sam nezgodnu situaciju sa dvije ili tri priče. Ovakvo ograničavanje je dio eksperimenta, spisateljskog zadatka, nešto poput pisanja na zadatu temu, što inače ne radim. Zaista sam uživao dok sam pisao sve te priče, dok sam miješao stvarnost i fikciju, prošlost i sadašnjost“, govori i dodaje da je većina priča pisana tokom „teške“ 2020. godine što je u velikoj mjeri uticalo da priče budu takve kakve jesu.

Kako kaže, „Nostalgija za nepostojećim“ na neki način predstavlja podsjetnik na emocionalnu i duhovnu stranu čovjeka. Smatra da je u globalnim nesrećama ljudima teško, ali znaju da nisu sami u svemu tome.

„To je tužna i strašna, ali istovremeno utješna i srećna okolnost. Međutim, sve to se brzo zaboravlja, a ljudi se ponovo otuđuju i ostaju sami“, govori.

Knjiga neće izumrijeti

Književnik objašnjava da je svjestan da kratke priče nisu popularne kao romani, iako ne zna koji je razlog. Smatra da se to najbolje vidi po produkciji kratkih priča, po njihovom vrednovanju kroz nagradne konkurse.

„Kao čitalac, mnogo volim kratku formu, ali jedini pravi uslov koji mi je važan jeste da je knjiga dobra. Da li je roman ili knjiga eseja, zbirka poezije, to i nije toliko važno. Potencijal kratke priče je u činjenici da je moguće napraviti pauzu u čitanju, a da se ne izgubi nit (barem ne u onoj mjeri) kao što je slučaj sa romanom. Ona zrači efektnošću, sažetošću i odgovara ubrzanom tempu života“, napominje.

Kada je u pitanju budućnost knjige, naš sagovornik je optimističan. Siguran je da će knjiga možda u nekoj budućnosti promijeniti medijum, ali potreba za pisanjem i čitanjem će ostati dok je čovjeka. Zadovoljan je i trenutnim stanjem na književnoj sceni RS uzimajući u obzir sve okolnosti.

„Ne mislim da je broj čitalaca drastično manji, ako je uopšte manji, ali se mijenjaju navike i očekivanja čitalaca. Tu je zapravo riječ o klasičnoj kvantitet versus kvalitet začkoljici. Nije toliko važno koliko se čita, već šta se čita i zašto se čita. Imamo dobre pisce, neke knjige nastale proteklih godina su fantastične. Osnovni problem je što kvalitetan autor, odnosno djelo, nema svoj ‘par’ u izdavačkoj djelatnosti, distributivnoj mreži, marketingu i sl. Dešavalo se to i ranije, a dešava se i danas – i ne samo kod nas – da neka izuzetna ostvarenja prođu nezapaženo iz čitavog niza razloga ili spleta okolnosti. U tom smislu treba više da se radi – prepoznati što je dobro i uložiti više napora da takva djela dođu do čitalaca“, iskren je.

Foto: Tajana Dedić Starović Ostić

Objasnio je zašto čitaoci češće biraju knjige stranih autora nego domaće.

„Izdavačka djelatnost, sistem distribucije (knjižare), reklama, sve to treba da bude u mnogo boljem stanju kako bi se privukli čitaoci. Znam za nekolicinu dobrih ili čak vrlo dobrih knjiga koje zaslužuju pažnju. Do tih knjiga može da se dođe ili direktno kod autora, eventualno u štampariji (koja je nerijetko izdavač) ili dva puta godišnje na nekim sajamskim štandovima. Otuda ne treba da nas čudi što čitaoci biraju neka druga djela. Ona se nude, provociraju, a ova druga čame u magacinima“, poručuje.

1 Komentar

  1. Kada zapocnete pravi posao pogotovo u drustvenim sferama, kao sto je moja oblast prevodjenje, shvatite koliko vam je citanje olaksalo razumevanej i sam posao u struci. Citajte kada god mozte. To je najbolja investicija u sebe.

Napiši komentar