fbpx

Banjalučkom pjesniku za djecu, Jovi Čuliću, prije nekoliko dana je u Baroknoj sali Muzeja Srema u Sremskoj Mitrovici dodijeljena nagrada „Sunčani sat“ za književno djelo i podsticaj literarnog stvaralaštva mladih.

Piše: Goran Dakić; Naslovna fotografija: Privatna arhiva, ustupljeno eTrafici

Takođe, dobio je i Povelju Turističke organizacije Grada Sremska Mitrovica kojom je postao, kako kaže, počasni građanin carskog grada Sirmiuma, a koju je potpisao lično Imperator Marcus Aurelius Probus, što mu je, nastavlja naš sagovornik, vrlo simpatično.

Foto baza

Koliko mladima koji pišu zapravo treba podsticaj?

Naravno da treba podrška. Podrška treba i starima, a kamoli mladima. Čovjek je kolebljive prirode, što bi rekli „ko tetreika“. Naročito pisci, a među njima, čini mi se, najviše pjesnici. Sve ono u šta vjeruješ i što misliš da je dobro i vrijedno u tren oka se sruši kao kula od karata. Od one jedne jedine „prejake reči“. Tako da svako lupkanje po ramenu, svaka fina riječ koja hrabri, svaka nagrada je vjetar u leđa i poruka koja govori: „Dobro je to što radiš, samo nastavi tako!“

Može li dobra književnost za djecu da postoji bez humora?

Može. I postoji takva književnost za djecu koja u sebi nema ni grama humora i trenutno dobro prolazi kod najmlađih. Tu je, uglavnom, sve svedeno na rješavanje problema, na mozganje i mistiku što većina djeca obožava. Tu, prvenstveno mislim, na književnost Uroša Petrovića sa kojim sam, baš prije desetak dana, i sa Todetom Nikoletićem, nastupao u Pljevljima. To je Uroš doveo do perfekcije. To su logički problemi koji su pretočeni u književnost.

Postavlja se pitanje koliko je to književnost, a to će nam vrijeme ipak najbolje pokazati. Iako i sam volim pročitati neko ovakvo djelo i podržavam ideju da se i ovakvim mozganjem djeca bave i razvijaju svoje potencijale, mislim da je i humorni aspekt isto tako, ako ne i važniji, za pravilan rast i razvoj djece. Djeca su prave male mašine za smijeh i treba im ga dati na pravi način. Tiho i nenametljivo. I kako reče Duško Radović: „Deca vole smešne stvari“, a Dragan Lukić s pravom pjeva: „I smeha, smeha, smeha dajte deci“.

Koliko se književnosti za djecu zapravo poklanja pažnja s obzirom na to da se često govori kako to i nije „prava, ozbiljna književnost?“

Nekad mi se učini da se nešto pokrenulo i da se nešto događa, ali onda pogledate nagradu za neobjavljeni rukopis za djecu koji vrijedi 1.000 KM, a za odrasle 5.000 KM(čini mi se da su vrijednosti ovakve ili slične). Znači pet puta je više vrednovana književnost za odrasle. Ne vidim razloga za ovako nešto.

Razumio bih da su to neki ekonomski razlozi, odnosno, da će se više prodati knjiga za odrasle. Iskreno sumnjam u to. Ali sam siguran da ako se izjednače nagrade, odnosno ako dignu nagradu za književnost za djecu (ne da ovu drugu spuste) da će privući više kvalitetnih pisaca za djecu. Sigurno će dobiti odlične rukopise koje će moći sa lakoćom da prodaju i da opravdaju ovo ulaganje. Sami sebi će dići rejting kao izdavači, a samim tim da se više cijene stvaraoci za djecu.

Foto: Dragan Martić

Da li je pjesnik za djecu Jovo Čulić nekada poželio da piše i nešto što nije za djecu?

Iskreno ne! Moj opus za odrasle je nevelik. Pored scenarija za kratkometražni film za RT Vojvodina „Poslednja želja“ i poneke objavljene priče tu su i aforizmi koji su objavljivani uglavnom u Glasu, na naslovnoj strani u rubrici „Riječ dana“. I za sada nemam namjeru da ih skupim na jedno mjesto. Takođe, tu su pjesme „Iz rova“, koje su tu i nastajale. To su jake, teške pjesme kojima se još, ni poslije toliko godina od rata, u potpunosti ne mogu vratiti da ih malo sredim, doradim, poneku još dopišem i napravim neku zbirku.

Međutim, ipak su mi „dobro došle“, jer sam ih u par navrata čitao na Danima Duška Trifunovića, Šušnjaru i Kočićevom zboru. Imao sam veliku tremu kada je trebalo prvi put da ih čitam. E, onda ja to pošaljem našem vrlom drugu Bori Kapetanoviću da mi odabere nekoliko koje po njegovom mišljenju vrijede. Usljedilo je veliko razočaranje. Samo je jednu kao „odabrao“, a za sve ostale je bio komentar sličan ovome: „Ne znam, brate Jovane, ja na tebe navikao na ono dječje. Ovo mi nekako nisi ti! Nego ti čitaj tamo svoje dječje.“

Kako ste reagovali tada?

Umjesto da mi pomogne on je meni napravio još veći problem. Čitavim putem do Pala vagao sam šta da čitam i teškom mukom sam odlučio da to ipak ne budu dječje, jer to je svečana Akademija. I nisam pogriješio. Poslije čitanja na samoj bini sam od kolega koji su učestvovali na manifestaciji dobio pohvale: „Odlična ti je ona u distihu“ (Z. Kostić), „Digao si nam ljestvicu“ (G. Vračar), čak je i Boro rekao poslije: „Jovane, dobra ti je ona…“ Ma nemoj, dobra! Sad dobra.

Kad smo se vraćali, Ranko Pavlović me sa smiješkom upitao: „I šta si odlučio čitati?“ Aludirajući na moju muku koja je bila u dolasku. Ja sam samo pogledao u Boru, a on je znalački okrenuo temu. Naravno da se nisam na njega naljutio. Ostala je jedna fina anegdota, pored još nekoliko koje su tada nastale, kao potvrda jednog lijepog druženja koje se poslije svega ipak najduže pamti.

S obzirom na to da je srpska književnost za djecu više nego bogata, koliko je teško u tom svijetu naći sopstveni izraz?

Teško je da te u književnosti prepoznaju odmah, onako „na prvu“. Samo rijetki i nadareni imaju tu sreću. Mislim da pisac ne treba po svaku cijenu da traži sopstveni izraz. Pišeš kako pišeš i to je to. Neki pisci se trude da „namjerno“ nešto novo naprave. Da izgrade svoj specifičan potpis. To je odmah osuđeno na propast, jer se vidi da je to vještački, da to ne izbija lako, već s teškom mukom.

Moj pokojni drug, sa kojim sam nastupao dosta puta i koji nas je prebrzo napustio, Igor Kolarov, bio je možda posljednji pisac za djecu koji je imao prepoznatljiv stil koji se razlikovao od svih drugih. Podržavam ideju da treba biti svoj i pisati srcem.

Festivala za djecu je, čini se, mnogo. Da li ih je previše ili premalo?

Festivala ima, naročito u Srbiji. Kod nas tako-tako. Nije ih previše ni u kojem slučaju. Svaki grad, svaka opština i mjesna zajednica treba da ima svoj dječji festival, jer su to obično festivali koji promovišu dječje stvaralaštvo koji su im odskočna daska, povod za dobro druženje, a na kojima se kao gosti i članovi žirija pojavljuju pisci za djecu. Radost i korist je mnogostrana.

Da li dobijate dječje rukopise i da li tu ima tragova ozbiljnih pjesnika? Ako ima, kako njih motivisati da ne izgube sopstveni glas?

Baš sam nedavno dobio iz Srbije rukopis jedne mlade pjesnikinje koju mi je krišom poslala njena tetka. Uputio sam ih na Festival za srednjoškolce koji se odnedavno događa ovde u Banjoj Luci, a koji se zove „Pjesmoboj“. Inače, godišnje kroz dva festivala za djecu, „Mali pobednik“ u Beogradu i „Dječje carstvo“ u Banjoj Luci, kao član žirija pročitam po nekoliko hiljada radova.

Pazimo na tu djecu. I žiri i organizatori. Motivišemo ih koliko je to moguće, ali se trudimo da u tome budemo i objektivni, da se poslije ne razočaraju. Onima najboljima ne treba neka posebna motivacija, jer su oni ovjenčani nagradama i stalno ih dobijaju. Mi se trudimo da obratimo pažnju i na sve druge. Ako neko dijete pošalje čak i po 20-30 pjesama koje iskreno nisu baš nešto, uvijek se trudimo da za zbornik odaberemo bar jednu i da dijete ne demorališemo.

A tu je toliko dobrih pjesnika prošlo da nas je pred nekima od njih bilo sramota da čitamo svoje dječje pjesme. E sad je stvarno do njih — koliko će se zadržati u pjesništvu ili će ih život odnijeti na drugu stranu, što je češći slučaj sa djevojčicama od dječaka.

Da li ste zadovoljni načinom organizacije književnika u Republici Srpskoj?

Da. Zadovoljan sam. Sada kao Udruženje ličimo na nešto. Ovo govorim ne zbog toga što sam u Upravnom odboru Podružnice Banja Luka već stvarno mislim tako. Normalno je da može uvijek bolje i treba tome težiti. Ali uvijek će biti nezadovoljnih i ne može se svima ugoditi. Pa pogledajte samo šta se u Srbiji događa — imaju dva paralelna udruženja na jednoj adresi i jedni od drugih zaključavaju čak i toalet.

Napiši komentar