fbpx

Dobra poezija je, ako angažman posmatramo u nešto širem smislu, oduvijek angažovana, taj „angažman“ može biti iskazan na različite načine i sa različitim intenzitetom. Ima vremena kad pjesnici osjete nužnost da svoje stihove učine dodatno, pa čak i prenaglašeno, angažovanim. Na to utiču društvene okolnosti. Čini mi se da su sada upravo ta vremena, jer ne samo mi ovdje, već je i svijet u nezavidnoj poziciji pred zastrašujućom mogućnošću svjetskog rata.

Piše: Goran Dakić; Foto: Mladen Kremenović

Ovo u razgovoru za eTrafiku kaže banjalučka pjesnikinja Tanja Stupar Trifunović koja je nedavno objavila knjigu poezije „Zmijštak“ u izdanju beogradskog „Arhipelaga“ i to nakon dva romana.

Foto baza

Da li je teže iz stihova preći u prozu ili se iz proze vratiti stihovima?

Nema težine prelaska. To je više unutarnji osjećaj iz kojeg krene nekad jedno, a nekad drugo. S tim da mi je lakše pisati poeziju, jer je svaka pjesma jedna mala, zaokružena cjelina, a dok se do te vrste rezultata stigne u prozi treba proći puno vremena.

Ukupno uzevši, treba mi podjednak vremenski interval da napišem zbirku pjesama kao i roman, samo je pristup radu i osjećaj tokom tog rada nešto drugačiji. U praksi obično se desi da knjige poezije i proze nastaju paralelno što mi i godi, pa se u jednom trenutku u onoj završnoj fazi više fokusiram na jedno ili drugo.

U prvoj pjesmi nove knjige kažete kako „nema samilosti među ljudima“. Usud ili proizvod „novog vremena?“

Nije proizvod novog vremena, jer u pjesmi se namjerno komparira surovost osvajača Kartagine sa savremenim trenutkom, aludirajući da se ljudi kroz vrijeme po tom pitanju nisu puno promijenili, bilo da se radi o intimnim ili opštim ratovima.

Ako je, kako kažete, poezija oduvijek bila proroštvo, kakvo sutra vidi?

Poezija je proroštvo utoliko što „čita“ ljudske duše, osjećanja, um, a tu se stvari ne mijenjaju puno. Zahvaljujući tome ljudi koji pišu poeziju, tačnije bi bilo reći, intezivnije osjećaju nego vide to moguće sutra. Skupini „vidovitih“ bih pridružila ne samo i ekskluzivno pjesnike nego generalno ljude otvorenog uma i osjećajnosti, sposobne da misle. Takvi ljudi se danas boje toga što osjećaju u sebi i svijeta kakav vide pred sobom.

Šta je i gdje je Vaš zavičaj?

Moj zavičaj se umnožio u višezavičajnost. Prvobitni zavičaj mi je Zadar. Već skoro trideset godina živim u Banjaluci. Tako da sada već imam dva glavna i nekoliko sporednih zavičaja koje sam prikupila putujući. Desilo bi mi se da kada bih došla u neko mjesto osjećala sam kao da pripadam tu, da sam se vratila kući i da je sada i tu taj moj zavičaj.

U ovoj knjizi poezije sam se bavila onim prvim zavičajem zato što su se desile te teške životne stvari kao što su smrti užih članova porodice koji su se vratili u Dalmaciju i taj put nazad i ti povodi nužno pokrenu neka preispitivanja i nove poglede od onih ranijih. Zavičaj bude pogledan dvostruko — iz sjećanja i iz ovog što je on sada, kao i iz vlastitog iskustva, ali i iskustva drugih ljudi koje tu zatekneš u tom svijetu koji je istovremeno kao okamenjen u nekim svojim stereotipnim slikama stijenja, žege i sunca i toliko promjenjen, razoren, ponovo rođen u šiblju i raslinju.

I te pomiješane grubosti i nježnosti u ljudima i svijetu, čas sputane, čas razuzdane koje se očituju u pričama ljudi, u njihovom govoru, uspomenama, porodičnim sjećanjima, sve je to fascinantno i tjera čovjeka da se upita je li mu zavičaj u tom preglasnom jeziku i preizraženoj mimici ili su sve to neke obmane i zavođenja i čovjek je više od omeđenosti ranim uspomenama.U posljednjoj strofi pjesme „Otac i majka“ pominjete kuću koje više nema. Šta je, onda, ostalo?

Sjećanje. Pjesma je metafora gubitaka, oni su dio života. Nisu prijatni.

Kako će „tumači velikih istorijskih dešavanja“ kroz stotinu godina tumačiti ovo naše vrijeme?

To ne znamo sa sigurnošću, ali možemo vidjeti kako je to do sada izgledalo, koliko samopouzdanja imaju tumači. Kako se prolaskom vremena javljaju nove i naknadne interpretacije prošlih događaja. I kako nekad neupitne istine danas postaju kolebljive i porozne.

Da li smatrate da je ono što bismo mogli nazvati književnošću Republike Srpske isuviše dovoljno samo sebi, odnosno oslobođeno bilo kakve potrebe za kritikom vremena i društva u kojem živimo?

Mislim da u Republici Srpskoj, kao i na bilo kojem prostoru, postoje talentovani pojedinci, ali ne i dovoljno jaka svijest, ne samo književnika, nego proširimo to na umjetnike, pa i na intelektualce, koja bi mogla artikulisati kritički stav koji bi nešto značio i imao bilo kakav uticaj. I ne radi se tu samo o kritici već i o mogućnosti razumijevanja, oblikovanja i unapređivanja stvarnosti. U nekim sretnijim društvima je to važno, kod nas je zanemareno što se ogleda u jednoj opštoj bezidejnosti. Znamo u čijem džepu je završio „Ključ grada“ Banjaluke.

Simbolički stvari su se odavno pomjerile u drugom smjeru od književnosti/umjetnosti ka nekim drugim oblastima i naši istaknuti pojedinci, da ih tako nazovemo, još dugo će biti političari, sumnjivi privrednici i raznorazni menadžeri. Prihvatila bih tu promjenu vrlo rado da su vidljivi rezultati i da smo mi posljedično njihovom dobrom upravljanju i menadžerisanju ekonomski razvijeno, napredno i bogato društvo, pa da kažemo zaslužili su ljudi priznanja i medijsku pažnju koju imaju.

A što se tiče književnosti u Republici Srpskoj, ona ukupno uzevši izgleda baš tako kako treba da izgleda — nešto društveno nebitno, nemoćno i nesposobno da artikuliše svoju sopstvenu poziciju već dvadeset i kusur godina.

Da li je književnost danas moguća bez ideologija? Može li spisateljica biti hvaljena i slavljena ukoliko ne „forsira“ „ženske“ teme?

Književnost danas, a ni juče nije bila, ni sutra zasigurno neće biti lišena ideologija i njihovog uticaja, jer je to naprosto nemoguće. Književnost nije ostrvo odvojeno od života i društva. Naspram toga, i to pogotovo kod nas postavljati pitanje da li spisateljica može biti „hvaljena“ ukoliko ne „forsira“ ženske teme je smiješno. Nije baš da smo neko društvo prezasićeno feminizmom, ženskim temama, ma šta to značilo i da su žene konstantne dobitnice književnih priznanja i da im je u tom još pomogao feminizam. Naša stvarnost ovo demantuje.

Ako govorimo o svijetu i tu je puno više deklarativne i površne podrške feminizmu i ženskoj emancipaciji nego suštinske i stvarne. Puno je priče, reklame, medijskog forsiranja i buke, a malo stvarnih i suštinskih promjena. Postoji puno predrasuda o feminizmu kod nas koji počivaju na ideji o feminizmu kao nečemu zapadnom, nametnutom i pomodnom. Tekovine feminizma u našem društvu sežu u mnogo dalju prošlost i svi mi danas živimo ta prava za koje su se izborile naše pretkinje. Naprosto je nemoguće biti misleća osoba u savremenom svijetu i ne biti feministkinja/ feminista, što ne znači nužno slaganje sa svim feminističkim idejama.

Kada govorimo o ideologijama druga je stvar koliko je pisac u tekstu „pošten“ da stvari preispituje, da ih dovodi u pitanje, da ne uvaljuje svoje stavove kao prodavac robu na pijaci. Nacionalizam, feminizam, religija, romantizacija građanštine itd. svejedno mi je šta je u pitanju ako ne poštuje logiku teksta. Tu je književnost neumoljiva, sve se može u nju utrpati, ali ona fejk stvari lako prokaže. Književnost i te kako treba da se bavi ideologijama i da ih testira i preispituje kroz živi tekst, ali ne i da im bude sluškinja jer u tom slučaju gubi.

Objavljivali ste u Srbiji. Kakva je i kolika razlika između tamošnje i ovdašnje izdavačke djelatnosti?

Izdavačka djelatnost u Srbiji je življa i dinamičnija u odnosu na izdavaštvo kod nas, pa možemo reći i u odnosu na region. Srbija ima veće tržište, knjižarske lance, više izdavačkih kuća što čini cijeli sistem oko knjige funkcionalnijim. I tamo kao i kod nas postoje brojni problemi i svaka nova kriza i te kako utiče na izdavaštvo. Ono što treba pohvaliti i u Srbiji, a i ovdje su male izdavačke kuće koje cijelu književnu scenu čine življom i daju značajan prostor novim autorima. Takav dobar primjer u Banjaluci je „Imprimatur“.

Napiši komentar