fbpx

Još od 2010. godine kada je glumac Dragan Bjelogrlić prvi put stao iza kamere i režirao film „Montevideo, Bog te video“ njegova režiserska karijera ide samo uzlaznom putanjom. Iako je prije toga bio aktivan kao producent, tek nakon filma „Toma“ njegov režiserski potencijal u potpunosti dolazi do izražaja. 

Piše: Vedran Grahovac

Sve što je snimio imalo je visoku gledanost u regionu i uglavnom dobilo odlične kritike i publike i struke. Serija „Senke nad Balkanom“, koju je takođe režirao, pomjerila je granice u produkcijskom smislu bar kada govorimo o domaćem serijskom i televizijskom programu. Njegov najnoviji projekat, film „Toma“ takođe pomjera granice i do sada ga je pogledalo više od šesto hiljada gledalaca. Poslije dugo vremena desilo se ono što se nažalost ne dešava često, a to je da se su skoro svi termini u bioskopima rasprodati i da publika u velikom broju i nakon nekoliko sedmica ide da gleda film.

Kao i u svojim ranijim filmovima i serijama, i u filmu „Toma“ Bjelogrlić se bavi stvarnom ličnošću. Ovoga puta u pitanju je poznati kultni pjevač narodne muzike Toma Zdravković čije se pjesme već godinama pjevaju širom regiona. Radnja filma prati Tomu i odvija se u dva vremenska perioda. Jedan je Tomino odrastanje i njegov put do statusa koji će kasnije imati, a drugi je period devedestih godina prošlog vijeka kada saznaje da je bolestan i nalazi se u bolnici. Kroz segmente iz dva različita vremenska perioda, Bjelogrlić nas od samog početka uvodi u priču  i sve ono što je obilježilo život ovog pjevača.

Pored muzike kao centralnog motiva Bjelogrlić film najviše bazira na Tominim odnosima sa ljudima oko njega, a kroz koje, zapravo, dobijamo kompletnu sliku onogo što je ovaj pjevač bio. A to što je bio opjevao je u svojim pjesmama koje su bile ogledalo njegove duše i koje i danas slušaju mnogi. Film „Toma“, zapravo je portret jedne tužne i teške ljudske sudbine. To je priča o čovjeku koji je htio samo da pjeva, voli i da bude voljen. Čovjeku koji je često pominjao dušu, iako razlog tog pominjanja nije religioznost nego ljudska tuga. Upravo motiv tuge javlja se konstantno tokom cijelog filma prateći našeg junaka od samog djetinstva. Ali, kako to često biva sa velikim umjetnicima, ta tuga imala je dvostruku ulogu i uticaj na Tomin život. Sa jedne strane ostavila je duboke ožiljke i formirala ga kao ličnost, a sa druge strane bila pokretač ogromnog stvaralaštva koje će biti materijalizovano u vidu mnogih pjesama, a koje će Tomi  dati identitet kao pjevaču  i čovjeku.

Toma Zdravković, bar onaj kakvim ga je predstavio Bjelogrlić, je lik na granici junaka i antijunaka. Njegova ličnost vrlo je kompleksna i čine je dvije krajnosti. Sa jedne strane njegova glavna odlika jeste ogromna količina dobrote i one dječije neiskvarenosti, dok je sa druge prisutna autodestrukcija. Uprkos činjenici da je nerijetko dobar za druge, vrlo često povlači poteze koji štete njemu samom i njegovoj karijeri. Poroci kao što su kocka i alkohol takođe su stvari koje su bile dio njega i njegovog identiteta. Taj i takav identitet vjerovatno ne bi bio to što jeste bez tih poroka koji su bili neodvojivi dio Tome. Donekle, za njih se može reći da su bili bijeg od stvarnosti koja Tomi očigledno nije prijala. Zapravo, bježeći u poroke Toma je bježao od slike svijeta koja nije bila onakva kakvom je zamišljao.

Sa druge strane, kako to u jednom razgovoru sa Tomom konstatuje doktor, tu priču o duši možemo da posmatramo i iz drugog ugla, odnosno kao izgovor za slabiće koji bježe od odgovornosti. Sa ovom opaskom slaže se i Toma, koji kaže doktoru da je apsolutno u pravu. Uz odnos Tome i Silvane, odnos Tome i doktora je jedan od ključnih u filmu. Njih dvojica su simboli dva različita svijeta i dvije životne filozofije. Uprkos tome, ispostaviće se, da obojica imaju isti problem, ali mu pristupaju na različite načine. Taj problem u stvari je tuga koja neminovno utiče na njih. I pored te autodestrukcije, lik Tome je takav da ga publika voli i staje na njegovu stranu, pa čak i u situacijama kada on prokocka sve pare i ne pojavljuje se kući nekoliko dana.

Iako traje dva i po sata, film ni jednog trenutka nije dosadan. Već od uvodne scene Bjelogrlić nas uvodi u jednu izuzetno vizuelno stilizovanu priču. Ta priča zapravo je podsjećanje i na neka davno zaboravljena vremena Jugoslavije, koja se iz ove današnje perspektive čine kao neki drugi svijet koji kao da nikad nije ni postojao. Taj svijet, bar tako igleda, nekako je bio pitomiji i mnogo bezbrižniji. Ono što je u velikoj mjeri doprinijelo tom utisku nostalgije za prošlim vremenima svakako je scenografija i kostimografija koja jasno podsjeća na stari duh Jugoslavije. U tom smislu, treba pomenuti pojavljivanje i raznih pjevača  kao epizodnih uloga kao što su Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Cune Gojković i mnogi drugi.

Scenario Nikole Pejakovića prepun je raznih likova koji, iako epizodni daju ovom filmu posebnu draž, a bitni su za Tominu životnu priču. Sjajnu i vrlo duhovitu ulogu odigrao je Andrija Kuzmanović kao Tomin menadžer. Iako mu je posao na prvom mjestu, on je ipak jedan od onih likova koji je Tomu istinski volio i bio tu kada je bilo najpotrebnije. Petar Benčina odigrao je dosta dobro hladnog i racionalnog doktora koji, iako sušta Tomina suprotnost, postaje njegov pravi prijatelj. Lik doktorove žene jedan je od najupečatljivijih i najemotivnijih. U ovoj ulozi našla se Paulina Manov, tumačeći Ljiljanu kojoj je Toma posvetio pjesmu. Jedna od najemotivnijih scena u filmu jeste ona sa Ljiljanom, kada Toma u praznoj kafani svira pjesmu „Ljiljana“ za nju i njenog supruga. Upravo je to jedna od scena na kojoj je većina publike plakala i često je pominjala nakon filma. U ulozi Silvane Armenulić, ako izuzmemo dosta loš ijekavski naglasak, dobro se snašla Tamara Dragičević. Tomu Zdravkovića odglumio je Milan Marić koji nam je dočarao Tomu na svoj način, pokupio simpatije publike i još jednom potvrdio da je glumac koji će tek imati dobre uloge. Treba pomenuti i Sanju Marković, koja glumi Tominu ženu i čijim likom se Bjelogrlić nije bavio mnogo, a koja je podnosila veliku žrtvu i bila tu za Tomu.  Jedan od segmenata koji je filmu dao poseban šarm i emociju jeste muzika. Glavnu numeru „Ponoć“ napisao je Željko Joksimović dok je ostale Tomine pjesme otpjevao Aco Pejović čiji glas nevjerovatno podsjeća na Tomin.

Film „Toma“ slavi život sa svim njegovim manama i vrlinama. Odnosno, slavi život koji prolazi za sekundu dok mi pokušavamo da ga živimo. Tražeći ljubav i prije svega pjesmu, Toma se konstantno „trkao“ sa životom i najčešće tu trku gubio. Česti porazi vinuli su ga u nebesa i ono što zovemo istinska besmrtnost. U tom smislu, „Tomu“ možemo da posmatramo i kao priču o propuštenim životnim prilikima i žalu za onim što je moglo da bude. Ali, uprkos tom žalu ,Toma je nastavljao da živi i stvara.

U vremenu Netfliksa i mnogih drugih platformi, kada publika na jedan klik ima dostupnu najbolju svjetsku produkciju i kada generalno sve manje ide u bioskope, snimiti film koji će ljudi masovno ići gledati u bioskope, pogotovo na ovim našim prostorima, samo po sebi je veliki podvig. O filmu „Toma“ priča se na svakom koraku, a to vraća nadu da su film i bioskopski život još uvijek važni. Još jednom Dragan Bjelogrlić uspijeva da snimi emotivan i duhovit film uz koji se plače i o kojem se priča. Jednu tešku temu donosi u svom prepoznatljivom stilu koji je prijemčiv najširoj publici. Iako se u velikoj mjeri ‘igra na emociju’, a što nekad zna da ima dvostruki efekat, u ovom slučaju to ipak ne umanjuje kvalitet filma. Po svojoj poetici „Toma“ je „čisti“ Holivud u onom starom, dobrom i punom sjaju. Film koji je, između ostalog, vratio vjeru i nadu da će opet možda doći vremena kada će bioskop biti važan i biti mjesto koje će se posjećivati.

Napišite nam u komentarima omiljene Tomine stihove i imate šansu da osvojite ulaznice za ovaj film u Cineplexx-u Palas.

Godina: 2021.

Država: Srbija.

Režija: Dragan Bjelogrlić.

Scenario: Nikola Pejaković.

Uloge: Milan Marić, Petar Benčina, Andrija Kuzmanović, Paulina Manov, Tamara Dragičević, Sanja Marković.

Žanr: Drama.

Trajanje: 140 minuta.

Napiši komentar