„Izdavačke kuće po prirodi stvari traže izgrađen ekosistem u okviru kojeg će da postoje, a to znači, prije svega, razvijenu knjižarsko-distributivnu mrežu. Nepostojanje te i takve mreže, vjerovatno je najveći problem kad je riječ o izdavačkoj industriji u Bosni i Hercegovini. Mi nemamo ni veliko unutrašnje tržište, kao što je slučaj u Srbiji, niti državu koja ozbiljno stimuliše izdavački sektor, kao što je slučaj u Hrvatskoj.“

Piše: Vedran Grahovac

Ovako razgovor za eTrafiku započinje Boris Maksimović iz Čelinca, profesor italijanskog i srpskog jezika i književnosti. Uprkos, ne baš sjajnoj situaciji u izdavaštvu u Bosni i Hercegovini, prije četiri godine osnovao je izdavačku kuću „Imprimatur“. U državi u kojoj ova oblast nije na zavidnom nivou, odlučio je da svoju ljubav prema knjizi i pisanoj riječi pokuša da pretvori u ozbiljan posao. Za vrlo kratko vrijeme, svojim radom i zalaganjem, stvorio je izdavačku kuću koja je postala neizostavni dio banjalučke književne scene. Romanom „Mulat albino komarac“, koji je prošle godine ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, ova izdavačka kuća privukla je pažnju beogradske čitalačke publike i sebi otvorila put i van granica Bosne I Hercegovine. Promovišući mlade i domaće pisce, „Imprimatur“ je književoj sceni Banja Luke, ali i Bosne i Hercegovine, dao jednu prijeko potrebnu, savremenu i mladalačku dimenziju.

Ove godine Vaša izdavačka kuća „Imprimatur“ slavi četvrti rođendan. Kako iz današnje perspektive gledate na protekle četiri godine i sve ono što ste prošli baveći se izdavaštvom?

S obzirom na to koliko smo znanja o izdavačkoj industriji imali na početku cijele priče, dobro smo i prošli. Mnogo toga smo morali naučiti na teži način, na sopstvenim greškama, jer nismo imali od koga da naučimo. Ljudi izdavaštvo obično vide kao lijepi i plemeniti posao uređivanja i pripreme knjiga, ali stvarnost je mnogo manje romantična, jer se nakon tog lijepog i kreativnog dijela, uglavnom sve svodi na jako surovu trgovinu gdje si, obično ti u najnezavidnijoj poziciji. Radiš na malenom tržištu, iza sebe nemaš jaku državu, tržište je neuređeno, nema knjižara, nema distribucije i gdje god da kreneš nailaziš na prepreke. Na kraju shvatiš na ličnom primjeru zašto kod nas nema izdavačkih kuća. Zapravo, kad pogledam iza sebe nije mi jasno kako smo se uspjeli održati do sada. Činjenica je da smo radili ko ludi, ali to što manijakalno radiš uopšte nije garant da će stvarnost odgovarati tvojim očekivanjima. Proces spoznaje koliko je tvoja pozicija loša i bez izgleda da se promijeni nabolje u skorije vrijeme jako je bolan. Još bolnija je činjenica da si sam to izabrao, a ljudi posebno vole da te na to podsjete i tako ti oduzmu i pravo da se žališ. U nekim stvarima jednostavno smo imali sreće, bilo je mnogo jako dobrih ljudi koji su znali pomoći savjetima, kontaktima ili direktno u novcu kad je to trebalo. Od početka smo naviknuti na maksimalno kresanje troškova, tako da je vjerovatno, zbir svih tih uticaja zaslužan za to što danas slavimo četvrti rođendan. Sama činjenica da smo kao firma preživjeli prošlu godinu, nešto govori. Pregurali smo je uprkos otkazivanju sajmova, uprkos dvomjesečnom zatvaranju knjižara, uprkos nemogućnosti održavanja promocija veći dio godine. I ne samo da smo je preživjeli nego smo tokom nje, sopstvenim sredstvima, objavili osamnaest knjiga. To ne bi bilo moguće da neke stvari nismo riješili na vrijeme.

Za vrlo kratko vrijeme, postali ste autentična izdavačka kuća čiji su naslovi bili u užem izboru za NIN-ovu nagradu i privlačili pažnju van granica Bosne i Hercegovine. Da li ste uopšte svjesni značaja „Imprimatura“ za književnu scenu Banjaluke i činjenicu da ste tu istu scenu, svojim izdanjima, digli na jedan viši nivo?

Nisam siguran kako da odgovorim na ovo pitanje. S jedne strane, činjenica je da je mnogo toga urađeno. I meni, kao i svakom drugom čovjeku, svakako imponuje kad neko njegov rad prepoznaje i cijeni, to je zaista jako lijepo i neću da se pravim da je drugačije. Ali ako ćemo biti do kraja pošteni, onda moramo naglasiti jednu jako prostu činjenicu koja se često previđa, a to je da smo mi zapravo samo dio jednog mozaika bez kojeg niti možemo niti želimo da postojimo i radimo. Živimo u vremenu u kojem se slavi individualizam, ali ja jako dobro znam koliko je nama značajno postojanje Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“, kafea „Yoko“, antikvarijata „Ramajana“, „Biblionera“… Da, mi smo ozbiljno shvatili naš dio posla i radimo ga s maksimalnom posvećenošću. To polako počinje da daje neke rezultate i vjerujem da će s vremenom biti sve bolje i bolje, ali ti rezultati su mogući upravo zato što i drugi ljudi postoje i jednako tako fanatično i fantastično rade to što rade. Bez njih ne bi bilo ni nas i mi smo im najiskrenije zahvalni, što zahvaljujući njihovom radu i naš ima šansu da bude vidljiviji i dostupniji. Taj mozaik još uvijek nije do kraja dovršen, još uvijek je pomalo prašnjav i ne sija onako kako može, ali ja i osjećam i znam da stvari idu nabolje i mogu samo da kažem da je divno biti jedan od djelića koji ga čine.

„Imprimatur“ je prepoznatljiv po mladim i domaćim autorima. Šta mislite, da li mladi pisci u Bosni i Hercegovini imaju dovoljno „prostora“ za izražavanje i da li im se u dovoljnoj mjeri pružaju prilike da njihova djela dopru do čitalaca?

Nažalost, nemaju. Mi smo prošle godine objavili osamnaest knjiga, to nas je skoro ubilo pa smo shvatili da moramo smanjiti malo taj broj, tako da ćemo ove godine objaviti dvanaest knjiga. Ali primili smo sigurno preko 150 rukopisa, upita za izdavanje, a često bogami i neskrivenih zahtjeva. Na stranu sada sve bizarnosti, na koje si jednostavno osuđen kad se baviš ovim poslom, činjenica je da nam često stižu rukopisi mladih i neobjavljivanih autora koji, zapravo i te kako zaslužuju da budu objavljeni, ali mi jednostavno nemamo tolike kapacitete da objavimo sve ono što nam se svidi. Talentovanih stvaralaca kod nas zaista ima dosta, ali je premalo izdavačkih kuća koje bi na sebe preuzele posao njihove izgradnje i promocije.

Kakav je danas položaj izdavača u Bosni i Hercegovini?

Izdavačke kuće po prirodi stvari traže izgrađen ekosistem u okviru kojeg će da postoje, a to znači prije svega razvijeno knjižarsko-distributivnu mrežu. Nepostojanje te i takve mreže, vjerovatno je najveći problem kad je riječ o izdavačkoj industriji u Bosni i Hercegovini. Mi nemamo ni veliko unutrašnje tržište, kao što je slučaj u Srbiji, niti državu koja ozbiljno stimuliše izdavački sektor, kao što je slučaj u Hrvatskoj. Mogao bih čitav sastav da napišem na ovu temu, ali ne bih da mračim. Jedna od pozitivnih stvari jeste formiranje Zajednice izdavača/nakladnika u BiH. Zahvaljujući Zajednici bili smo na sajmovima u Banjaluci, Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Sarajevu, čak je i Lajpcig bio planiran, ali je otkazan zbog pandemije.

Posljednjih godina u Banjaluci su se desile neke pozitivne stvari, a koje se tiču  književnosti i kulture uopšte. Kako Vi vidite banjalučku književnu, pa i kulturnu scenu generalno?

Nabrojao sam već neke od tih stvari i ponoviću ih opet, jer jednostavno nema riječi da opišem koliko nam je značajno postojanje „Imperativa“, „Ramajane“, kafea „Yoko“ i  „Biblionera“. Njih navodim odvojeno jer su to uglavnom privatne inicijative ljudi koji su ogromni zaljubljenici u knjige. Bez knjižara Kultura, takođe, bi bilo skoro pa nemoguće baviti se ovim. Moram spomenuti i institucije kao što su Banski dvor te Narodnu i univerzitetsku biblioteku Republike Srpske, koji nam nikada nisu zatvorili vrata i sa kojima imamo stvarno divnu saradnju. U obje ove institucije rade sjajni ljudi posvećeni svom poslu. Ipak, uvijek ima prostora za poboljšanje. Mene bi u ovom trenutku najviše obradovalo kad bi se pojavila još neka izdavačka kuća, to bi mi i te kako olakšalo život.

Uprkos svim ekonomskim i finansijskim krizama kroz istoriju, književnost je nekako uvijek opstajala. Koliko danas pisana riječ ima moć da utiče na pojedince i društvo i da li uopšte treba književnost stavljati u taj kontekst?

Mi smo na margini svih zbivanja, pa nam onda djeluje kao da je i književnost irelevantna, ali ona to nije niti će ikada biti. Kad je 1867. objavljen prvi tom Marksovog „Kapitala“, malo ko se usudio vjerovati da će ta komplikovana knjiga izvrnuti svijet naopačke, ali upravo to se desilo. Ne moramo, naravno, ići tako daleko u prošlost, možemo navesti i nešto skoriji talas polemika koji je Toma Piketi izazvao sa svojim „Kapitalom u XXI vijeku“. Ali ne moramo se držati ni političko ekonomske publicistike, niti ići daleko u svijet ili u prošlost, dovoljno je, zapravo, samo otići na sajam knjiga u Beograd. Kad vidiš tu masu ljudi koja već prvog sajamskog dana, nedjeljom ujutro, čim se otvore kapije navali na štandove, onda ti se kao baloni od sapunice rasprše sve te priče kako danas niko ne čita, kako je književnost nebitna ili nešto deseto što ljudi obično govore da racionalizuju sopstvenu nezainteresovanost.

Napiši komentar