Zlatan Vidović (37), poznato je lice banjalučke glumačke scene. Od dječaka koji je dugo vremena tražio svoj životni poziv do čovjeka koji je danas prepoznatljiv u sferi glume i pozorišta, došao je uz veliku borbu i trud. Uloge Raskoljnikova u „Zločinu i kazni“ i Ahmeta Nurudina u predstavi „Derviš i smrt“, samo su neke od njegovih značajnijih uloga.

Piše: Nataša Todoranović

Zlatan je svestrani glumac koji je glumio u filmovima poput „Dara iz Jasenovca” i „Koridor ‘92”. U serijama: „Meso”, „Kosti”, „Hotel Balkan” i „Pevačica”, te igrao glavne uloge u predstavama: „Jovan Dučić”, „Zločin i kazna” i „Derviš i smrt”. U rodnu Gradišku često se vraća kao učesnik u predstavama, ali i kao reditelj. Od djetinjstva je izuzetno vezan za umjetnost, što je rezultiralo upisivanjem Fakulteta dramskih umjetnosti u Banjaluci. 

Neki ljudi još od djetinjstva prepoznaju put kojim bi trebalo da koračaju, poziv za koji su stvoreni, a neki to spoznaju tek u kasnom periodu svog života. Kako je i kada nastala Vaša ljubav prema glumi?

Od samog rođenja, bio sam povezan sa umjetnošću na bezbroj načina, od filmova koje sam konstantno gledao u video klubu svojih roditelja, do odrastanja u kući punoj knjiga sa majkom koja je studirala književnost. Oduvijek me je sve vuklo ka takvoj sferi zanimanja, ali sam tek kasnije, pred same studije, shvatio da je gluma najbolji izraz za mene i spoj svih umjetnosti koje volim. Fakultet dramskih umjetnosti u Banjaluci sam upisao 2004. godine bez bilo kakvog prethodnog iskustva, gledanja predstava i sličnih aktivnosti. Samo sam odlučio da pokušam i uspio sam.

Moglo bi da se kaže da likovi koje igrate ostavljaju jak utisak na sve nas, ali da li ste se nekada poistovijetili sa svojom ulogom?

Za dobro odigranu i doživljenu ulogu jednostavno moram da izađem iz neke svoje komforne zone, čeprkam po ladicama podsvijesti i nađem šta je to što otključava taj lik koji tumačim. Nikada se nisam apsolutno poistovjetio sa osobom koju igram, ali mi je poslije nekih uloga trebalo mnogo više vremena da se oporavim. Cilj pozorišta, kao i svake druge umjetnosti, je da gledaoce potakne na razmišljanje i promijeni ih kao osobu bez bilo kakvog nametanja mišljenja ili zaključka, prvenstveno pomažući im da stvore sopstveno kritičko mišljenje.

photo: Jelena Medić

Vi ste završili Fakultet dramskih umjetnosti, a prije toga niste imali nikakve dodirne tačke sa pozorištem i glumom. Koliko je onda važno ili presudno studiranje ove struke za nekog ko želi da se bavi glumom?

Smatram da je za buduće glumce veoma važno školovanje u ovoj struci. Na glumačkim akademijama se prima veoma mali broj ljudi, jer je to drugačiji vid školovanja u odnosu na sve ostale fakultete, svi su usredsređeni jedni na druge i apsolutno posvećeni onome za šta se školuju. U mojoj klasi, kada sam studirao, bilo je nas sedam koji smo živjeli i radili zajedno sve četiri godine. Bili smo kao jedna porodica koja se i svađala i voljela, a prije svega smo pomagali jedni drugima i svakog dana spoznavali neke nove stvari. Obrazovanje na glumačkim akademijama doprinosi samopouzdanju i vjeri u ono što radiš. Uz pomoć profesora i kolega, okružen ljudima koji su odabrali i vole poziv za koji se i sam školuješ, motivacije ne manjka ni u jednom trenutku.

Banjaluka je grad sa mnogo mladih, talentovanih, afirmisanih i amaterskih glumaca. Kakvo je Vaše mišljenje o našoj domaćoj glumačkoj sceni i da li mislite da se dovoljno ulaže u njen razvoj i kulturu uopšte?

Akademija dramskih umjetnosti u Banjaluci osnovana je 1998. godine, što je dovelo do formiranja jedne jake glumačke scene na ovim prostorima. Smatram da tek u budućnosti treba da očekujemo neke značajnije iskorake na ovom polju. Projekti iz prethodnih par godina, koje možemo izdvojiti su serije: „Kosti“, „Meso“, „Hotel Balkan“, film „32. Decembar“ i mnogi drugi, a u našoj državi, ulaganje u privredu je ono što se podrazumijeva, dok o kulturi i obrazovanju malo ko razmišlja, ne shvatajući da su baš te dvije stavke stubovi svakog jakog društva. To možemo vidjeti i po primjerima velikih država, poput Engleske, Francuske i Njemačke koje su uvijek ulagale u kulturu mnogo više nego mi, tj. naš politički vrh koji nije svjestan značaja pismenosti, obrazovanja i kulture za opstanak jednog naroda.

Postoje dvije vrste glumačkog rada  – televizija i pozorište, i mada pojavljivanje u serijama i filmovima doprinosi većoj popularnosti glumaca, većina Vaših kolega praktikuje oboje. Ali, koje su to konkretne razlike između rada na televiziji i pozorištu?

Postoji velika razlika između televizijskog i pozorišnog rada, prvenstveno u samoj pripremi i procesu. Pozorišna predstava se sprema i do dva mjeseca sa svakodnevnim ponavljanjima i probama po osam sati dnevno, dok je pred kamerom sve mnogo sugestivnije i svedenije. U filmovima i serijama je izraz drugačiji i mnogo usmjereniji, dok je u pozorištu sve mnogo šire, jače i ekstrovertnije. I jedno i drugo je zanimljivo i čarobno na svoj način. Većina banjalučkih glumaca ima manje prilike da snima, a više da radi u pozorištu, ali pozorište je u stvari ono što ga formira, jer je to živi kontakt sa publikom, to je ono što te jača i ubacuje u kondiciju, zato pozorišne glumce smatram blagoslovenim.

Pandemija virusa korona, koja je uticala na sve oblasti našeg okruženja, nije zaobišla ni kulturu. Glumačka scena doživjela je velike promjene i odstupanja od standardnog i uobičajenog radaKako se pozorište bori sa trenutnom situacijom uzrokovanom virusom korona?

Narodno pozorište se, sa trenutnom situacijom uzrokovanom pandemijom virusa korona, bori na sve moguće načine. U prethodnom periodu su izašle i dvije premijere: „Derviš i smrt“ i „Zlatno doba“. Trudimo se, jer pozorište mora da opstane i opstaće, jer je izdržalo i mnogo veće nalete problema. Tako da mislim da je pitanje dana kada će se sve vratiti u normalu, ali je trenutno poprilično žalosno i frustrirajuće za jednog glumca, kada gleda u polupraznu salu sa ljudima koji su pod maskama. Gubi se ta neka draž i komunikacija između glumaca i publike.

I za kraj, šta poručujete svim mladim glumcima koji su tek na početku svoje karijere?

Poručujem im da vjeruju i budu istrajni u onome što rade, čak i kada naiđu na milion prepreka do svog cilja.

Napiši komentar