Autorka izložbe koja je nakon samo jednog dana povučena iz Galerije Muzeja savremene umjetnosti RS, mlada umjetnica Milena Ivić odlučila je da se obrati javnosti i pojasni šta se sve dešavalo. 

Piše: Vanja Stokić

Ona se prvo zahvalila svima koji su je podržali i stali u odbranu umjetnosti i slobode izražavanja. Kako kaže, budući da je njeno ime razvučeno u milion različitih konteksta i verzija minulih događaja, željela je da pojasni određene stvari, sada kada su se strasti smirile.

Njena izložba “Šta da radimo sa svom ovom slobodom?”zapravo je nagrada koju je primila od MSURS, čiji je stručni žiri prošle godine odabrao njen rad „Kriminalni milje“ kao najbolji na izložbi Akademije umjetnosti.

Rad “Kriminalni milje”

“Posmatrajući nagradnu izložbu kao problemsku, nastojala sam izraziti stav o lokaciji u kojoj izlažem: da je ona mjesto održavanja moći prije nego mjesto njenog preispitivanja. Kao odgovor na prakse obnavljanja fetišizacije umjetničkih predmeta strategija izložbe počiva na njihovoj pretjeranoj glorifikaciji – naguravanjem objekata u prostor ‘vječno osvijetljenog’ izloga Galerije. ‘Pozornica’ izloga izmiče konstruktu radnog vremena prerušavajući se u sastavni dio svakodnevnice, od koje je u stvarnosti jasno fizički izdvojena uzvišenjem, tradicionalnim osvjetljenjem i staklom. Istorijski ideal muzejske dužnosti postignut je: zagarantovanim uspjehom postulata da se izložena djela ne dodiruju i očuvaju do u beskonačnost. Simboličkim izlaskom iz ‘bijele kocke’, a sugerišući publici da postavku mogu sagledati samo svana, otjelovljuje se transformacija galerijskog prostora”, objašnjava umjetnica zašto je svoju izložbu smjestila u izlog Galerije MSURS.

Transformacija galerijskog prostora trajala je čitavih 18 sati, kaže ona.

“Odlučujući se da ne djelujem odvojeno od institucije ako želim uticati na njezino mijenjanje (dok pritom ne nipodaštavam indirektne intervencije) odgovorno tvrdim: mi smo njeni stubovi, mi omogućavamo njen opstanak, i kao njen sastavni dio, kao ‘aparati istine’ mi je moramo konstantno preispitivati. Djelovanje iz pozicije umjetnosti bi tu trebalo imati specifičnu poziciju”, govori ona.

Kako dodaje, sam koncept izložbe nije ispoštovan do kraja jer je unutrašnji prostor Galerije trebalo da bude potpuno prazan.

“Svoju sam ideju izložila oko dva mjeseca pred postavku i naišla na hvalospjeve i odobrenja, kako od kustoskinje tako i od direktorice Muzeja. MSURS se, naime, predstavlja kao širokogrudan prema mladim neafirmisanim umjetnicima i umjetnicama sa narativom ‘da je sve dozvoljeno’ i da postoji ‘obilje prilika’ koje mi samo treba da uberemo sa stabla. Skeptična prema tom, skoro sakralnom, nadasve požrtvovanom samoproklamovanom identitetu ustanove, koji za posljedicu proizvodi imperativ osjećaja slobode (‘Što se žališ kada ti je sve dozvoljeno?’), riješila sam cijelu stvar preispitati”, kaže Milena, dodajući da je sedam dana prije samog postavljanja izložbe naišla na niz restrikcija.

Nije joj bilo dozvoljeno da rigipsom pregradi izlog od ostatka Galerije, vrši se pritisak da se izložba preseli u drugi dio prostora, te se brani pražnjenje galerijskog prostora.

“Na argumente da nikada ranije nisam vidjela da stalna postavka tako male galerije ostaje za vrijeme aktuelne izložbe i da je svim kolegama i koleginicama koji su tu izlagali bio na raspolaganju čitav prostor, dobila sam odgovor da prodaja ne može biti obustavljena, a da su prošlih godina svi prodavali radove, što ja ne želim. Ovo se ispostavilo kao netačno”, navodi ona.

Odluku da se stalna postavka Galerije ne ukloni shvata kao prvu cenzuru.

“Naglasila bih i kontradiktornu odrješitost da sama odradim dizajn vizuelnog identiteta izložbe pored živućeg dizajnera Muzeja, a s druge strane strogo odbijanje sredstava koja sam nudila za ‘preskupo’ postavljanje rigipsa, jer to Muzej mora isfinansirati”, navodi Milena.

Kako ističe, sat vremena pred otvaranje izložbe javljeno joj je da je segment instalacije „Bez naziva“ potencijalna prijetnja po poslovanje i održivost MSURS. U ovom segmentu pominje se član predsjedništva BiH Milorad Dodik.

“Znajući da će ona svakako biti, pa i na silu sprovedena, jer ja nisam ta koja ima apsolutnu moć nad odlukama na nivou institucije niti je kustoskinja, modifikacija je dobila moju saglasnost. Taj je segment instalacije bio izložen na prošlogodišnjoj završnoj izložbi kao studentski rad, stoga mislim da bi s njim svi sa kojima sam sarađivala u ovom projektu trebalo da budu upoznati, a štampan je i na letku izložbe bez ikakvih sugestija”, ističe.

“Bez naziva” (segment)

Pojašnjavajući rad „Bez naziva“ Milena Ivić kaže da je to univerzalna mapa uma, dokument „šizofrenih uvida“. Nastala je postavljanjem praznog natron papira iznad kreveta gdje je danonoćno bilježila diskurse i iz njih izvlačila narative koji na određenom nivou komuniciraju.

“Rad obitava na granici svakodnevnog i umjetničkog, pri čemu nastoji demistifikovati ulogu umjetnice kao genijalne (prešaran tekst su greške), sam umjetnički proces i autonomiju umjetnosti. Promjena je sastavni dio rada, on nikad nije završen. On je čvorište iz kojeg izrastaju samodovoljni radovi što znači da su svi zapisi koje sadrži – tek potencijalne početne ideje nekog budućeg rada i ne mogu se čitati kao posebni, odnosno van tog konteksta”, kaže ona.

“Bez naziva”

Svjesna da još uvijek nije stigla procesuirati sva dešavanja i „neminovne“ modifikacije, ali i da je njen umjetnički integritet ozbiljno narušen, umjetnica na otvaranju izložbe nije željela davati izjave medijima. Već narednog dana izložba je uklonjena.

“Određena religijska skupina izrazila je negativne reakcije na ‘krstove’ u postavci i, optuživši me za bogohuljenje, prijetila demoliranjem izloga u Božje ime. Očekivano, stala sam u odbranu svoje prve samostalne izložbe i izrekla jasan stav da mi se postavka ne dira bez obzira na sve, no kustoskinja je bila, a tek ja, nemoćna pred imperativom nadređene. Uslijedio je niz poziva punih emocionalnih ucjena, jer sam mlada i neiskusna klinka koju valja preplašiti. Tako mi je predočen strah od povrede imovine Muzeja i potencijalna šteta koju institucija ne bi mogla iznijeti, strah od gubljenja određenih pozicija, što bi trebalo da bude moja odgovornost (kao da je tu imam neku moć), i odluka da se ne zove policija, na šta sam se u nevjerici neslano našalila da se iznajme zaštitari. U ponudi sam dobila dve moguće opcije: da mi se obesmisli rad tako što će biti premješten unutar Galerije, nazad u četiri bijela zida gdje je ‘izložba i trebalo da bude’, ili da se ona potpuno ukloni – i, gle čuda, ja biram!”, govori Milena.

Kako kaže, izbor zapravo nije ni postojao, osim onoga da li će ostati dosljedna svojoj ideji ili ne.

“Na statusu Fejsbuk profila MSURS-a, iščitava se potpuno suprotno: na zahtjev umjetnice (i kustoskinje) ili autocenzura. Kako na zahtjev umjetnice ako se umjetnicu samo pro forma nešto pita? Kako na zahtjev umjetnice ako je ona smještena na dno hijerarhije u bilo kakvom, gotovo nasilnom, donošenju odluka, na nivou institucije? Ali, ako se priča svede na autocenzuru, skandal je upola manji, dakako, ‘umjetnica je za to sve sama kriva, što se povukla, trebalo bi da životom brani vlastiti rad!’ Okriviti ‘male ljude’, to je strategija moći”, kaže ona.

Dio izložbe o kome se najviše govorilo prethodnih dana jeste crveno platno u formi krsta na kojem su natpisi „sise“ i „pička“. Milena kaže da je ono isječeno iz haljine stare horske uniforme.

“Ideja ovog rada najbliža je simboličkom spajanju dihotomije žena-kao-seksualni-objekt i žena-kao-savršena-domaćica-supruga-majka, dva dominantna konstrukta unutar registra ženske rodne uloge, čija je funkcija održavanje lagodnog života muškog dijela populacije, a koji su nastali ili se hrane unutar konstrukta religije kao takve. Stavljam fokus na hrišćanstvo jer krećem iz ličnog, s obzirom na iskustvo odrastanja u pravoslavnoj porodici gdje se gradila ambivalentnost unutar mog identiteta na granici između ova dva pola ženske rodne uloge, od kojih se za jedan ‘moram odlučiti’. Vršim intervenciju u kroju haljine, koji odgovara tradicionalnom hrišćanskom kodeksu oblačenja za žene: duga haljina dugih rukava i bez dekoltea. Oslobađam je tkanine u području reproduktivnih organa materijalizovanjem negativa forme krsta, a rezultat je univerzalna uniforma ‘prostitutke’ i ‘poštene žene potčinjene porodici”, navodi ona.

Ističe da je umjesto prijave prijatnji policiji, MSURS odlučio da savije kičmu bez pogovora i skloni izložbu od očiju javnosti, osjetljivih na ženski reproduktivni organ iz kojeg smo svi nastali, a neosjetljivih na nasilje.

“Uostalom, šta god da je bio sadržaj izložbe, krajnje je licemjerno da me nagrade pa me se kasnije odreknu. Institucija bi kao ‘mjesto otvorenog dijaloga i umjetničkih sloboda’ trebalo da garantuje zaštitu prava umjetnika i rada, a ne da se povlači pred fašističkim cenzorskim konceptima, pravdajući ih time da ‘ljudi ne znaju koje su to slobode koje umjetnost ima’. Umjetnost jeste politička, ali nije politikantska”, govori ona, pitajući ko kontroliše umjetnost i zašto, određujući granice umjetničke slobode ili šta se, gdje i kako smije prikazati.

Jedno od pitanja je i zašto MSURS nije stao iza svoje odabrane mlade umjetnice koja se tek probija na scenu i u odbranu umjetnosti i umjetničkog integriteta?

“Zar jedna ustanova koja pretenduje na vodeću poziciju u domenu recepcije i reprezentacije savremene umjetnosti regiona treba da podilazi opštim ukusima i stavovima? Kad se ‘sve je dozvoljeno’ transformisalo u cenzuru sat vremena pred otvaranje izložbe i njeno uklanjanje sljedećeg dana? Do kada će se gušitelji naših napora samoproglašavati feministkinjama, herojima i heroinama svijeta umjetnosti? U kakvom dobu živimo ako je toliko lako postati ‘zabranjena umjetnica’? Budući da i sam Ustav RS garantuje slobodu umjetničkog izražavanja, mislila sam da bi bilo zgodno prisjetiti se pitanja koje izložba promišlja, a koje sada više nego ikad odgovara proteklim dešavanjima u podneblju čiji je vrhovni bog – nasilje: ‘Šta da radimo sa svom ovom slobodom?'”, završava Milena Ivić.

Napiši komentar