Dodjelom nagrada sinoć je u Laktašima zatvoren 15. Internacionalni festival amaterskog teatra 2020. Nagrada za glavnu žensku ulogu pripala je Bojani Radić za predstavu „Milion i po” dramskog studija DASKE iz Laktaša. Nagrada za glavnu mušku ulogu dodijeljena je Ognjenu Todoroviću predstavu „Milion i po” dramskog studija DASKE iz Laktaša. Najboljom predstavom u cjelini proglašena je „To nisam ja” SPKD Prosvjeta iz Prnjavora.

Piše: eTrafika

Za Ognjena Todorovića žiri je naveo da vrlo vješto vodi lik socijalno ugroženog čovjeka, supruga i oca kome se iznenada posrećilo, te je dobio milion i po na igrama na sreću.

“Lepeza emocija, njegovo unutrašnje previranje, preciznost u radnji, govoru i postupcima autentično su dočarali čovjeka koji bi učinio sve za svoju porodicu”, dodaje žiri u obrazloženju glavne muške nagrade.

Predsjednica žirija Renata Agostini kaže da je Bojana Radić nadahnuto, šarmantno i vrlo komično kreirala ulogu supruge i majke.

Mozaik prijateljstva

„Pažljivo biranim scenskim sredstvima je vodila radnju od komičnih do ozbiljnih situacija”, obrazložila je ona.

Što se tiče pobjedničke predstave, ocjenom žirija ona je zapravo kombinacija različitih pozorišnih elemenata, uz pomoć kojih je prikazana originalna predstava, maštovit, poučna i potpuno kompaktna u svim segmentima  — glumi, režiji, govoru i pokretu.

„Disciplinovanom i predanom kolektivnom igrom, kao i vjerom u date okolnosti komada, ansambl je dočarao suštinsku problematiku društvenih devijacija, otuđenja, virtuelnog života mladih ljudi, te posljedica koje su iz toga proizašle”, dodaje žiri o pobjedničkoj predstavi.

Tročlani žiri odlučio je da nagrade za glumačku budućnosti ode u ruke Vojislava Eleza za predstavu „Obična priča”, Kulturna scena Male stvari iz Trebinja. Istoimena nagrada pripala je i Anastaziji Šimić za ulogu u predstavi „To nisam ja”, SPKD Prosvjeta, Prnjavor.

Nagradu za glumački par odnijeli su Sarah Sarić i Damir Čobo za predstavu „Crni kos” iz Mostarskog teatra mladih, dok je nagrada za najbolju žensku sporednu ulogu dobila Mila Prosan za predstavu „To nisam ja”, SPKD Prosvjeta iz Prnjavora. Nagradu za najbolju mušku sporednu ulogu dobio je David Popadić za ulogu u predstavi „Obična priča”, Kulturna scena Male stvari, Trebinje.

Milana Ninković i Milica Salata dobile su nagradu za najbolju režiju, za predstavu „Obična priča”, Kulturna scena Male stvari, Trebinje. Dodijeljena je i specijalna nagrada za izuzetan doprinos pedagoškom radu s mladim ljudima Brankici Radonjić za predstavu „To nisam ja”, SPKD Prosvjeta iz Prnjavora.

Druge festivalske večeri publika je imala priliku da pogleda dvije takmičarske predstave i to „Zakon za Gulivera” kojom se predstavilo „DIS” pozorište mladih iz Banjaluke i „Crni kos” u izvođenju Mostarskog teatra mladih iz Mostara.

„Zakon za Gulivera” predstava za poodrasle i odrasle je farsa koja na sarkastičan način prikazuje evoluciju čovjeka, smjenu vlasti, kritiku cjelokupnog društva kao i čitave nacije. Predstava je osmišljena po predlošku knjige „Guliverova putovanja” Džonatana Svifta, a primijenjena je na naša područja.

Tekst „Crni kos” napisao je škotski pisac Dejvid Harover po narudžbi za Edinburški festival. Nakon 15 godina ponovo se susreću Una i Rej. Rej je pedesetogodišnjak koji radi kao čistač nakon što je proveo nekoliko godina u zatvoru zbog ljubavne veze sa tada dvanaestogodišnjom Unom. Nisu se vidjeli otkad je on uhapšen, sve dok Una nije pronašla njegovu fotografiju u časopisu i odlučila da ga potraži. Ovo na prvi pogled možda djeluje kao osvetnički pohod žrtve, ali Harover je napisao sve, samo ne jednoznačni komad o zlu pedofilije.

Treće i posljednje festivalske večeri predstavili su nam se članovi Kulturne scene „Male stvari” iz Trebinja predstavom „Obična priča” u takmičarskom dijelu, te Dramski studio „DASKE” iz Laktaša predstavom „Čekaonica za bolje sutra” u revijalnom dijelu festivala.

Pored predrasuda, predstava „Obična priča” bavi se i temom nasilja u porodici kao i vršnjačkim nasiljem, ali i drugim devijacijama ovog vremena.

„Ova predstava je mali pokušaj nas mladih ljudi koji smo je stvarali da ukažemo na problem i pokušamo mijenjati sami sebe i svoje okruženje za srećnije i zdravije sutra”, rekli su takmičari iz Trebinja.

Predstava „Čekaonica za bolje sutra” se bavi pitanjem prolaznosti života, straha i iščekivanja najgoreg. Koliko zapravo poznajemo ljude oko sebe, one sa kojima dijelimo postelju ili one koje svakodnevno vidimo na televiziji? Živimo li život ili nešto neprestano čekamo? Živimo li dok čekamo? Žudimo li za životom dok ga živimo?

Autizam

Napiši komentar