„Sevdalinke su pjesme o ljubavi koje su usmenim predanjem ostale očuvane. To su životne priče zabilježene u stihovima i od tih davnih vremena, kada su nastajale, do danas njihova snaga i ljepota još uvijek jednako plijene. Tačno je da živimo u nekom drugom svijetu, ali ako smo ljudi od krvi i mesa još uvijek volimo, čeznemo i tugujemo ponekad. A kada stvarno volimo, doživimo najsretnije trenutke, a nekada se zbog neuzvraćene ljubavi i strašno napatimo.“    

Piše: Vedran Grahovac, naslovna fotografija: Neja Markičević

Ovako razgovor za eTrafiku započinje Amira Medunjanin, poznata izvođačica sevdalinke, koja već godinama nastupa u regionu i širom Evrope. Uprkos činjenici da se poprilično kasno počela profesionalno baviti muzikom postigla je zavidan uspjeh i van granica matične zemlje. Prepoznatljivog glasa i scenskog nastupa, ova rođena Sarajka vemenom je postala jedna od najcjenjenijih pjevačica u regionu. Sevdalinkama koje izvodi dala je autentičan pečat i određenu savremenu notu. Sarađivala je sa mnogim priznatim regionalnim i evropskim muzičarima, a kroz svoj umjetnički rad već dugi niz godina jedna je od najvećih kulturnih ambasadorica Bosne i Hercegovine. Svojom interpretacijom u velikoj mjeri je zaslužna što je sevdah i dalje „živ“ kroz jednu noviju, ali nipošto manje vrijednu formu. Nedavno je snimila album „For Him and Her“ koji predstavlja omaž Tomi Zdravković i Silvani Armenulić, a koji je između ostalog sniman i u Bostonu u studiju „BigBlue Sond“.

Počeli ste se relativno kasno profesionalno baviti muzikom. Šta je uticalo na to?

Da vam pokušam dati racionalno objašnjenje bojim se da ne bi išlo. Naime, svijet u vrijeme kada sam odlučivala o svom životu bio je totalno drukčiji. U doba usmjerenog obrazovanja išla sam u Drugu gimnaziju i smjer je bio kompjuterski tehničar. Tada se već znalo da će nove tehnologije donijeti velike globalne promjene i iskreno, meni je to bilo veoma interesantno. U kombinaciji sa ekonomijom mislila sam da bih se mogla tu naći i profilisati kako najbolje mogu. Sticajem okolnosti počela sam raditi odmah poslije srednje škole i nekako mi je godilo da mogu ujedno učiti i raditi. Kada ste svoj čovjek pogled na život je drugačiji. Nisam imala velika očekivanja da vam pravo kažem. Mislim da sam samo željela živjeti kao i većina normalnog svijeta i ništa se suštinski nije promijenilo do danas. Nemam klasično muzičko obrazovanje, jer u to vrijeme važno je bilo imati vještine sa kojima možeš lakše naći posao da ne bi slučajno završio na birou za zapošljavanje. Muzika je bila i ostala moja ljubav. Uopšte nisam razmišljala profesionalno baviti se muzikom jer to je za mene bio neki privatni svijet u kojem sam bila sretna, a nekada muzika mi je davala prijeko neophodnu utjehu i olakšanje u teškim trenucima. Nikada nisam imala javne nastupe niti sam bila članica nekog benda. Nekada sam znala zapjevati s prijateljima, i to je sve. A kako su godine prolazile i kako sam sazrijevala shvatala sam koliko je zaista muzika meni važna. Prije sedamnaest godina na nagovor prijatelja snimili smo obradu jedne sevdalinke i mislila sam da će sve tu stati. Međutim, sve se nekako okrenulo. Kažem, radila sam normalan posao od osam do pet i ponekad nastupala na festivalima u Evropi, ali, u jednom trenutku to više nije moglo ići. Jednostavno, muzika je preuzela primarno mjesto u mom životu i više nisam mogla zamisliti da radim bilo šta drugo.

Foto: Elvedin Behremović

Sevdah najčešće poistovjećuju sa tugom i bolom. Može li se on uopšte definisati i šta je po Vama sevdah?

Sevdalinke su pjesme o ljubavi koje su usmenim predanjem ostale očuvane . To su životne priče zabilježene u stihovima i  od tih davnih vremena, kada su nastajale, do danas nijhova snaga i ljepota još uvijek jednako plijene. Tačno je da živimo u nekom drugom svijetu, ali ako smo ljudi od krvi i mesa još uvijek volimo, čeznemo i tugujemo ponekad. A kada stvarno volimo doživimo najsretnije trenutke, a nekada se zbog neuzvraćene ljubavi i strašno napatimo. A i postavi se sve to nekako da u životu sretnu ljubav doživljavate kao da je to nešto uobičajeno, dok neuzvraćena ili nesretna ljubav postane, a ponekad i ostane veliki teret kojeg se teško osloboditi. E ti minuti, sati, dani  su zaista teški za preživjeti. Kažem, ljudi smo i nitko od nas nije imun na ljubav kakva god ona bila. A kada govorimo o bolu i tuzi, pa moraju vas i oni nekada pronaći, ali to je život. Kada ste radosni uvijek možete naći nekoga da podijelite tu radost, a kada vas tuga uzme pod svoje bojim se da je to borba koju čovjek mora sam voditi. I tada mislite da ste sami na cijelom svijetu. Kasnije  nam ostaju sjećanja, a proteklo vrijeme nam može malo pomoći i mislim da se teško mogu zaliječiti rane. Zato je muzika tu važna barem malo da olakša život. I znam da nas može motivisati da idemo dalje bez obzira na to što nam se sve čini nemogućim u tim trenucima. A od ljubavi ništa važnije u životu nema. Ako smo spremni to prihvatiti, svijet može izgledati potpuno drugačije. Znam da je potrebna hrabrost nekada i požrtvovanje, ali kada čovjek podvuče liniju u životu ništa osim ljubavi ne ostaje.

Mnogi su mišljenja da je sevdah zapravo najveći kulturni „brend“ Bosne i Hercegovine. Mislite li da mi koji živimo ovdje često toga nismo svjesni, odnosno, da mnogi ne prepoznaju važnost sevdaha kao svjetske baštine?

Ja sam dijete sedamdesetih godina prošlog vijeka i odrastala sam uz sevdah koji je bio veoma popularan tih godina i interpretatori su zaista bili utjecajni na tadašnjog muzičkoj sceni. A sada već 20 godina živimo u novom milenijumu i smatram da, kao nikada prije, imamo obavezu očuvati našu tradiciju. A istina je da  svaka generacija ima svoje viđenje starih pjesama i mislim da ta raznolikost u interpretiranju, improviziranju ili stvaranju novih kompozicija koje su inspirisane tradicijom može donijeti dobro cjelokupnoj priči. Znate, od tih sedamdesetih godina prošlog vijeka do danas puno toga se izdešavalo. Cijeli svijet je preko noći iz analogije prešao u digitalu. Barem meni je trebalo vremena priviknuti se na potpuno drugačiji način slušanja muzike. A i taj muzički svijet doživio je ogromne promjene. Nastao je veliki broj novih muzičkih žanrova, a dostupnost nikada nije bila veća. Vezano za vaše pitanje, moram reći da bismo  morali nastaviti na promovisanju tradicije kao i do sada. Vidite, ja vam nisam baš za neke velike marketinške kampanje ili masovno reklamiranje. Mislim da bi sevdah trebao ući u srca ljudi, onako ispotiha, kako smo ga i mi prihvatili i doživjeli. Nekako mi se čini da je to najbolji pristup. A činjenica jeste da je naša muzička tradicija dio svjetske baštine.

Nedavno ste objavili album “For Him and Her” posvećen Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić. Zašto baš oni i kakva je veza između ovih pjevača, Vas i sevdaha?

Da. Album „For Him and Her“ je izašao u junu ove godine. Inače, nisam ga namjeravala objavljivati do kraja ove godine, ali pandemija COVID-19 je promijenila puno u našim životima. Tako da sam odlučila čim prije završiti postprodukciju i objaviti ga. Na albumu se nalazi 12 obrada pjesama koje su izvodili Toma Zdravković i Silvana Armenulić. Većinu tih pjesama o ljubavi je napisao Toma, uz nekoliko koje su napisali drugi, ali nekako su meni bile jako važne gledajući cijeli njihov muzički opus. Vidite, odabrane pjesme su obilježile neke važne trenutke u mom životu. Za svaku od njih znam kada sam je prvi put čula, kako sam je doživjela i kako sam je preživjela. Ono što sam pokušala je zapravo iznijeti svoje viđenje njihovog muzičkog opusa. Iako znam da mnogi iz moje generacije imaju svoju omiljenu playlistu njihovih pjesama, ovih 12  je moj odabir. Znate, ideja je bila prisutna već duže vrijeme, ali nije mogla biti ostvarena zbog drugih obaveza i projekata.  Negdje u decembru prošle godine ušla sam u studio u Bostonu gdje smo snimili većinu intrumenata i vokal. Planirala sam da snimam album na različitim lokacijama odnosno muzičkim studijima, tako da pored Beograda, gdje su snimljene violine i mandolina i Mostara, gdje je snimljena harmonika, željela sam otići i u Englesku i Francusku, ali zbog pandemije COVID-19 sve je zaustavljeno. Epidemiološke mjere koje je većina zemalja uvela su bile rigorozne i nije bilo moguće putovati. Željela sam uključiti što veći broj muzičara, jer sam smatrala da bi bilo interesantno čuti i njihovo viđenje Tomine i Silvanine umjetnosti. Na albumu su učestvovali Bojan Zulfikarpašić na udaraljkama i moogu, Ismail Lumanovski na klarinetu, Shyrkhan Agabeyli na fretless basu, Mustafa Šantić na harmonici, Vladimir Ćuković na violini, Pantelis Stoikos na trubi i Predrag Vasić na gitari i mandolini. Svi su ušli u ovu priču s mnogo poštovanja prema pjesmama koje sam odlučila obraditi. Kada smo započeli snimanje u “Big BlueSound” muzičkom studiju u Bostonu, imala sam jasnu sliku kako bi pjesme trebale zvučati. Mislim da nismo otišli predaleko od originalnih izvedbi, a i suština cijele priče je da se vratimo unazad u vrijeme kada su te pjesme stvarane i da slušamo autentične snimke koje su tokom decenija iza nas postale dio naših života.

Nekim velikim i kultnim pjesmama poput „Ako znaš bilo što“ dali ste potpuno novu dimenziju i aranžman. Koliko je bilo teško pjesme velikih izvođača ponovo oživjeti i dati im jednu potpuno drugu notu, a da one ne izgube na svojoj prvobitnoj vrijednosti?

Vjerujem da se nekada čovjek na neki način mora odužiti za sve lijepe trenutke. Mislim da je privilegija biti i kao u mom slučaju odrastati u vrijeme kada se stvarala lijepa muzika. I to je bit cijele priče. Velika je obaveza, u pravu ste. Ali, mislim da čovjek mora pokušati dati svoje viđenje. Što se tiče pjesmu „Ako znaš bilo što“ izvodila sam je nekoliko puta na koncertima i zaista volim tu pjesmu koja je po meni iskreno najljepša pjesma Branimira Štulića.

Foto: Jasmin Fazlagić

Vaše ime neminovno se veže za Sarajevo, grad u kojem ste rođeni i odrasli, a koje je na neki način sinonim za sevdah. Koliko je sredina u kojoj živimo bitna za nas i da li nas ona određuje i formira i više nego što mislimo?

Slažem se sa Vama. Mislim da puno utječe iako nekada niste svjesni toga.  Na primjer, ja sam imala sretno djetinjstvo i odrastanje u Sarajevu tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo interesantno vrijeme u kojem sam mogla biti potpuno opuštena i slobodna. Možda je to razlog da kao djeca i tinejdžeri posmatramo svijet s ljepše strane. Ali činjenica je da sam odrastala u vrijeme kada je tradicionalna muzika bila veoma popularna i ja sam percipirala svijet kroz te pjesme i one me prate cijeli život. Da, mislim da ne moram napominjati koliko su sjećanja važna. Imali smo puno slobode da razmišljamo o životu i da se fokusiramo na ono što nas interesuje. Doduše, nikada nisam razmišljala da se ozbiljno posvetim muzici. Smatrala sam da je muzika dio mog svijeta i da ponekad to mogu podijeliti s drugim ljudima. Znate da sam prvi album snimila kao hommage tradicionalnoj muzici s ovih prostora, i tu je bio početak, odnosno nastavak onog dijela mog života koji me, čini se, čekao sve vrijeme. Kada morate donijeti ozbiljnu odluku u jednom trenutku, vrtite sve „filmove“ u glavi i shvatite da za zdravorazumske odluke tu nema puno prostora. Što se srce kaže, to je put koji treba slijediti.

Kakvi su Vam naredni planovi što se tiče nastupa i imate li ih uopšte s obzirom na novonastalu situaciju u vezi sa virusom korona?

Trenutno, zakazano je nekoliko koncerata u Hrvatskoj i to u Puli, Šibeniku, Sisku, Čakovcu i Križevcima. Također, pripremam se za turneju u Nizozemskoj sa Cappella Amsterdam sastavom koji će se održati u novembru. Nažalost, svi koncerti sa Jordi Savallom su ove godine otkazani zbog pandemije COVID-19. Prvi nastup je tek na rasporedu u aprilu naredne godine u Carnegie Hallu. I nekoliko drugih projekata je na čekanju. Ako epidemiološka situacija dozvoli probat ću održati još nekoliko koncerata do kraja godine, ali i ne mora. Bitno je da se situacija smiri i da svi izađemo iz ovoga zdravi. Bit će prilike da se ponovno družimo.

Napiši komentar