„Zbog loših holivudskih i kineskih filmova u glavi imamo predstavu o nindžama koje lete po zraku i rade svakojaka čudesa. Ninjutsu je, zapravo, mnogo više.“  

Piše: Bojana Radić

Ovako razgovor za eTrafiku započinje Zoran Mijić iz Banjaluke, koji se zajedno sa svojom porodicom bavi ovom borilačkom vještinom i svoje znanje prenosi drugima.

„Ninjutsu je način života – to znači: kako sjedimo, kako hodamo, kako se oblačimo. Da li je naša odjeća u skladu sa principima samoodbrane? Danas su veoma popularne škole samoodbrane, a polaznici su uglavnom žene koje treniraju jedne protiv drugih. Međutim, u stvarnosti, sa strane napadača je češće muškarac. Ženama bi trebalo približiti takve situacije, upoznati ih sa samim napadom. Ninjutsu pored svega nabrojanog obuhvata i borilačke vještine. Ili, da pojednostavimo – to je vještina preživljavanja“, kazao nam je Zoran, najstariji član porodice.

Ovom borilačkom vještinom se bavi više od 30 godina, a sa suprugom  i dva sina vodi ninjutsu bujinkan klub u Banjaluci. Ninjutsu kao borilačku vještinu je upoznao 1985. godine, međutim počeo je trenirati tek nakon četiri godine, 1989.

Mozaik prijateljstva

„Bio sam na godišnjem odmoru sa roditeljima kad mi je slučajno u ruke došao neki roman o nindžama. Mene je interesovalo da li u tome ima išta stvarno. Polovinom 1985. sam se dočepao nekih časopisa koji su tada izlazili u bivšoj Jugoslaviji i shvatio sam da takva borilačka vještina zaista postoji, iako nije imalo nikakve veze sa romanom koji sam prethodno čitao. Proveo sam četiri godine sakupljajući te časopise, knjige i kasete, eto, toliko mi je trebalo da se upoznam sa svim tim i da počnem trenirati u ninjutsu savezu Jugoslavije. Tada sam putovao odavde u Tuheljske Toplice, bio je to moj prvi značajan susret sa ninjutsuom“, otkrio nam je Zoran.

Njegova supruga nam je ispričala kako su je oduvijek privlačile borilačke vještine, ali dotad ih nije trenirala.

„Zorana sam upoznala jer smo živjeli blizu. Počeli smo se i zabavljati. Ja sam znala da on ima neki hobi, ali nisam znala o čemu je tačno riječ. Jednom su me u gradu sreli neki momci i počeli dobacivati kako sam ja Zoke-nindže cura. Ja sam poslije pitala: ‘ Zorane, što tebe zovu nindža’. On mi je tad rekao da se bavi ninjutsuom, dao mi neku kasetu, ja sam pogledala i rekoh sebi – to je to“, ispričala nam je Suzana, koja trenira od 1992.

Zoran i Suzana na treningu (ženski praktičar ninjutsua – kunoichi, muški – ninja)

Zoran ističe kako nikada nije želio da forsira ili nameće treniranje i dolaske na trening. Smatra kako to treba da bude isključivo stvar izbora i ljubavi.

„Nikad ih nisam vukao za rukav. Danas uglavnom roditelji tjeraju djecu da idu na solfeđo, na engleski jezik, htjeli bi da im djeca budu drugi Nole… Ako morate da ih tjerate, od toga već nema ništa“, rekao je.

Mihajlo (24) je počeo da trenira krajem osnovne škole, ali je imao pauzu od nekoliko godina dok je bio član izviđača. Njegov mlađi brat Andrej takođe počinje da trenira krajem osnovne škole, prije nešto više od četiri godine.

Mihajlo sa ocem na treningu

„Nisam mogao da uskladim i školu i trening i izviđače. Izabrao sam izviđače, bilo je zanimljivo, putovali smo. Nakon osam godina sam se aktivno vratio treningu i odlučio da se, pored posla, fokusiram na to. Želim da jednog dana mogu da nastavim tamo gdje se moj otac zaustavi“, kazao je Mihajlo.

U Bosni i Hercegovini postoji nekoliko registrovanih klubova: jedan u Sarajevu, dva u Banjaluci (od kojih samo jedan radi) i jedan u Brčko Distriktu.

Šta je zapravo ninjutsu i gdje su njeni korijeni?

Ninjutsu borilačka vještina se najjednostavnije opisuje kao način preživljavanja – zaštita od opasnosti. Prvi put se spominje u 6. vijeku. U periodu japanske istorije, poznatom kao Kamakura (1185-1333), mnogi ljudi su se sklanjali u planine u oblastima Iga i Koga, zbog čega se one smatraju kolijevkom ninjutsua. Mnogi odmetnici bili su primorani da usavrše ratničke vještine uz minimum opreme i sredstava.

Bujinkan (Bujinkan Dojo, bujinkan – u prevodu dvorana božanstvenog ratnika) je organizacija koja se bavi proučavanjem i praktikovanjem vještine ninjutsua. U sistemu Bujinkana se po učenju sokea (u prevodu – glava kuće, najviši čin majstorskog ranga) Dr Masaakija Hatsumija (osnivač Bujinkan Dojo-a) uči devet različitih škola koje su se prenosile kroz vijekove sa učitelja na učenike. Soke Hatsumi je nasljednik svih devet škola, a primio ih je od svog učitelja Toshitsugua Takamatsua.

U Buđinkan sistemu razlikuju se dva tipa rangiranja: kyu (čita se: kju, učenički stepen) i dan rangovi (majstorski stepen).

Kju rang je početnički rang i kreće se od desetog kjua do prvog kjua. Svrha kju programa je upoznavanje sa elementima vještine, sticanje osnova, pravilnog stava, kretanja i tehnike.

Prvi, drugi, treći i četvrti dan se polažu ispitivanjem određenih setova tehnika. Peti dan se polaže tako što kleknete i okrenete leđa ispitivaču, te vas on tako napada. Potrebno je uspješno izbjeći napade da biste dobili zvanje crni pojas – peti dan. Svaki sljedeći rang dobijate na osnovu vašeg truda i zalaganja.

Kada smo Zorana upitali o oružju dodao je samo jedno – mozak.

„Principi se i zasnivaju na tome da se snalazite sa onim što imate u određenoj situaciji“, rekao je.

Devet škola ninjutsua

Togakure Ryu Ninpo Happo Hiken (škola skrivenih vrata) je jedna od najstarijih škola ninjutsua. To je kompletan borbeni sistem, koji sadrži razne tehnike udaranja, poluga, bacanja, tehnike sa mačem, kopljem, kusarigamom (lancem i sječivom), pa i sa tajnim oružjima specifičnim za ovu školu, sanpo hiden. Iz Togakure Ryua dolazi Sakki test, ili test ubilačke namere, gde kandidat sedi okrenut leđima Sokeu, koji ga bez najave napadne mačem, a kandidat treba da se izmakne.

Gyokko Ryu Koshijutsu (Škola tigra od dragulja) – za ovu školu smatra se da ju je kreirala kineska princeza. Gyokko Ryu upotrebljava kružne i brze pokrete bazirane na napadu na određene vitalne tačke, koshijutsu atemi waza. Takođe je kompletan borbeni sistem, koji upotrebljava tehnike goloruke borbe, tehnike sa raznim vrstama oružja kao što su mač, koplje, dugi štap i druga.

Kukishinden Ryu Happo Hikenjutsu (Škola tradicije devet demonskih bogova) – borbeni sistem koji sadrži goloruku borbu, veoma se oslanja na tehnike sa kopljem, kratkim i dugim štapom te naginatom (vrsta helebarde), kao i na tehnike bacanja projektila, tehnike koje su se koristile na bojnom polju, ali i na strategiju, upotrebu vatre i vode, tehnike nevidljivosti i prerušavanja.

Shindenfudo Ryu Dakentaijutsu (Škola nepomičnog srca) – osnivač ovog Ryua bio je Izumo Kanja Yoshiteru, ujedno i njen prvi Soke. Škola je specijalizovana za jutaijutsu i dakentaijutsu, odnosno tehnike bacanja i poluga, a i udaranja. Njen tajni princip je princip prirode.

Gyokushin Ryu Ninpo Happo Hiken (Škola srca od dragulja) – osnivač Gyokushin škole i njen prvi Soke je Sasaki Goeman Teruyoshi, koji je takođe bio jedan od Sokea u Gyokko Ryu školi. Gyokushin Ryu sadrži razne tehnike Sutemi waze, više je koncentrisan na vještinu i tehnike špijunaže, nego na borbenu stranu. Škola se pohađala u tajnosti, a miješala se sa ostalim školama, koje su upotrebljavale ninjutsu.

Koto Ryu Koppojutsu (Škola obrušavajućeg tigra) – više se temelji na udarcima, koji se koriste se kratke distance sa brzim i usmerenim udarcima – koppo – kojim se udaraju i lome kosti. Koto Ryu ima jedninstvene tehnike kenjutsua (mačevanja).

Takagi Yoshin Ryu Jutaijutsu (Škola visokog drveća probuđenog srca) – u ovoj školi se koriste tehnike jutaijutsua i dakentaijutsua, i naglasak je na nekorištenju snage. U Takagi Yoshin Ryuu nalazimo tehnike iz kojih su se kasnije razvili judo i aikido. Učenje se u dijeli na šest nivoa.

Gikan Ryu Koppojutsu (Škola istine, vernosti i pravde) – sadrži mnogo specijalnih udaraca rukama, nogama i bacanja, kao i poseban sistem kretanja.

Kumogakure Ryu Ninpo Happo Hiken (Škola sakrivanja u oblacima) – Kumogakure Ryu Ninjutsu takođe je  jedan od kompletnih borilačkih sistema. Prvi Soke i osnivač je bio Heinaizaemon Ienaga Iga. Tehnike borbe su slične tehnikama iz Togakure škole, pa se pretpostavlja da su se učenja ovih škola mešale. Kumogakure Ryu upotrebljava tehnike sa kopljem, mačem, a koriste se i oklopi, tzv. yoroi. Takođe postoje specifična oružja za tu školu kao npr. ippon sugi noburi.

Bugei Juhappan – 18 vještina 

Bugei Juhappan predstavlja skup 18 vještina koje se praktikuju, a to su: duhovno usavršavanje; vještina goloruke borbe; vještina ninja mačevanja; upotreba dugog (bo) štapa, srednjeg (đo) štapa, kratkog (hanbo) štapa; upotreba oštrica – shurikena; vještina koplja; vještina helebarde; vještina lanca i srpa, vještina upotrebe noža sa kukom i kanapa; upotreba vatre; vještina prerušavanja i oponašanja; vještina neprimjetnog kretanja, prikradanja, pritajenosti; vještina jahanja, konjička obuka; vještine u vodi; strategija; metoda špijunaže; metode skrivanja uz upotrebu pet elemenata iz prirode; meteorologija; vještina snalaženja na terenu.

Shuriken – vrsta oružja, oštrice

Ninjutu Bujinkan Banjaluka

Klub postoji od februara/marta 1993. godine. Danas broji 12 aktivnih članova. Treninzi se održavaju utorkom i četvrtkom u večernjim časovima u prostorijama kluba (Ulica Ranka Šipke 84) i subotom u jutarnjem terminu u parku Mladen Stojanović na otvorenom.

„Ne postoje starosna ograničenja. Naš najstariji član ima 51 godinu i sa nama je od 1997. Postoje samo dva uslova (pravila bujinkan organizacije) koja morate ispunjavati da biste mogli da trenirate i stičete zvanja nindže: da niste krivično gonjeni i da ste mentalno zdravi. Ukoliko ste osoba sa invaliditetom ili slijepa osoba – nikakav problem. Mentalno zdravlje je uslov“, ističe Zoran.

Sva polaganja do zvanja crni pojas – peti dan možete izvršiti pred Zoranom Mijićem, osnivačem kluba u Banjaluci.

Ninjutsu bujinkan susreti – Banjaluka

Zoran je sa svojom porodicom i klubom do danas održao 28 međunarodnih seminara u Banjaluci.

„Seminar je osmišljen kao dvodnevni susret praktičara ninjutsua – dva dana po šest sati treninga. Do 2011. smo održavali seminare dva puta godišnje, a od tada – jednom. Ove godine su zbog nastale situacije, kad je riječ o COVID virusu, nažalost, otkazani svi susreti širom Evrope i svijeta. Nadamo se boljoj situaciji sljedeće godine“, istakao je Zoran.

Vrlo je važno napomenuti da se seminari održavaju i opstaju ličnim naporima porodice Mijić. U organizaciji, kako kažu, nemaju pomoć grada, države ili ministarstva.

„Uopšte nije jednostavno organizovati jedan međunarodni seminar. Potrebno je obezbijediti smještaj, mjesto gdje će se trenirati, kao i niz drugih aktivnosti za učesnike. Jednom prilikom je na seminaru bilo 47 učesnika, a među njima i onih koji su dolazili iz Austrije, Mađarske, Rusije, ali i susjednih država kao što su Slovenija i Hrvatska“, prisjeća se Zoran.

„Nismo ni od kakvog interesa gradu. Grad nema nikakve prihode od nas, od naše organizacije. Ja smatram da mi Banjaluku itekako „reklamiramo“ svaki put kad dođu ljudi sa različitih strana svijeta. Više puta se ponovilo da se učesnici seminara vrate narednih godina u Banjaluku na odmor, mimo seminara. Mislim da je to i više nego lijep doprinos gradu, ali dobro“, dodao je Mihajlo.

Zoran je krajem godine najavio izdavanje knjige koju trenutno piše o ovoj borilačkoj vještini.

„Na kraju jednog određenog nivoa koji dostiže učenik ninjutsua, učitelj mu daje densho – pisani prenos tehnika. Moja knjiga biće podijeljena na četiri poglavlja, a između ostalog sadržaće prenos tehnika, tradicije i ratničkog kulta u Japanu“, istakao je.

Ukoliko ste zainteresovani za ovu borilačku vještinu i treninge, sve informacije možete dobiti lično od Zorana na njihovoj facebook stranici.

Autizam

Napiši komentar