„Mi smo kao društvo u dubokom jarku. Ne samo u ekonomskom i političkom, već i u duhovnom. Strah me je kad pomislim na rezultate PISA testova koji su pokazali da je svaki drugi učenik u BiH funkcionano nepismen. Znate li šta to znači? Ne da djeca ne znaju koliko je 2 i 2, već da nisu u mogućnosti shvatiti zašto je to tako. To stvara generaciju neposobnih, osrednjih individua kojima sutra možete prodati bilo kakvu priču“, kaže Slađana Nina Perković u razgovoru za eTrafiku.

Piše: Fedor Marjanović, Fotografija: Dalibor Samac

Nakon zbirke pripovjedaka Kuhanje, Slađana Nina Perković je ove godine objavila i svoj prvi roman U jarku u izdanju Imprimatura. Naslov upućuje na samo mjesto pripovijedanja, pošto glavna junakinja priča iz jarka i objašnjava čitaocu kako je došla do toga. Osim toga, jarak simbolizuje i njen položaj u životu, što se može odnositi i na ostale likove romana. Centralni događaj je sahrana na kojoj je možda najmanje važna osoba koja je umrla, a najviše imovina koja ostaje za njom. Sa autorkom smo razgovarali o novom romanu, o vještini povlačenja, koroni i (ne)empatičnosti našeg naroda.

Nisam mogao da ne primijetim da početak Vaše knjige kao da predskazuje ono što će nam se desiti. Naime, tu se govori o japanskoj vještini povlačenja u samoću nesavladivu za naše društvo. Pošto smo na to ovih dana bili primorani, šta mislite da li smo je uspješno savladali?

Ne vjerujem da smo u toku ove pandemije imali priliku savladati vještinu povlačenja. Japanci imaju sobe u koje se mogu zabarikadirati od ostatka porodice. Mi uglavnom nemamo tu mogućnost. Većina nas živi u malim stanovima gdje smo kao lavovi u kavezu bili zatvoreni sa našim roditeljima, bakama i dekama, djecom, supružnicima, pa u nekim horor varijantama čak i sa svekrvama i punicama. Kada je počela pandemija, svi su predviđali da će se desiti baby boom. Kakva zabluda! Vjerujem da je većina sebi obećala da će razvod biti prva stvar koju će uraditi nakon ublažavanja mjera. U svakom pogledu, mi smo daleko od japanskog modela.

U jarku je Vaš prvi roman, a zbirku pripovjedaka Kuhanje publika je sjajno prihvatila. Kako Vam je djelovalo preći sa novu književnu formu?

I jedna i druga forma imaju svoje prednosti i nedostatke. Možda se čini jednostavnije pisati priče, ali kratka forma je jako zahtjevna. Na tek nekoliko stranica treba sve reći, ispričati priču i prenijeti emociju. Roman je ipak zahtijevao mnogo sati provedenih za radnim stolom, ispred kompjutera i koštao me je bolne i krive kičme.

Zbirka Kuhanje je postigla izuzetan uspjeh. Da li postoji neka vrsta pritiska ili očekivanja da se isti uspjeh ponovi sa sljedećom knjigom?

Nije to bio sad neki planetarni uspijeh. Kuhanje, na moju veliku žalost, nije Hari Poter, ali bez obzira na to istina je da postoji neka vrsta pritiska. Najteže mi je bilo to što je U jarku daleko drugačija knjiga od Kuhanja, pa uvijek postoji velika mogućnost da se onima koji su voljeli moje priče neće svidjeti moj novi roman. Mogla sam da igram na dobitnu kartu, ali nije me privlačila ideja da napišem sličnu knjigu. Ali da budem iskrena, osjećala sam veliku tremu kada je roman izašao iz štampe.

Vaša junakinja pripovijeda priču romana doslovno iz jarka. A pored toga, glavni događaj u romanu je porodična sahrana. Da li sve to možemo posmatrati kao simboličku sliku Bosne i Hercegovine?

Dok sam pisala U jarku nisam imala namjeru da ovo bude priča o BiH, niti o tome kako smo mi kao društvo pošteno zaglibili. Ovo je prvenstveno priča o pojedincu. O tome kako često ili skoro nikad nemamo kontrolu nad sopstvenim životom i o tome koliko su naše odluke uslovljene željama i prohtjevima drugih ljudi. Meni je na kraju bilo toliko žao moje glavne junakinje, njena familija i cijelo društvo su toliko užasni, da sam joj morala pružiti ruku spasa i dati joj mogućnost da se sama izvuče iz jarka.

Većini likova Vašeg romana nedostaje empatija. U smrti vide svoju korist, pa čak i junakinja odlazi na sahranu razmišljajući kako da se vrati na vrijeme da pogleda reprizu serije. Da li je nedostatak empatije jedna od odlika našeg društva?

Neću ići tako daleko da kažem da je empatija odlika našeg društva, ali kad je u pitanju prodaja porodične imovine naši ljudi postanu prilično osjetljivi. Često možete čuti o braći koja ne pričaju, jer se ne mogu dogovoriti oko podjele seoskog imanja, o komšijama koji se mrze zbog međe, o potezanju raznog oružja i oruđa kako bi se problem riješio. S druge strane, u romanu porodica ide na sahranu jedne starije rođake, a mi nešto nismo naročito osjetljivi prema starijim ljudima. Znam da smo uvjereni u drugačije, jer zaboga, mi naše stare nikada nećemo gurnuti u dom kao na iskvarenom Zapadu, ali istina je daleko od toga. Da, nećemo gurnuti naše stare u dom, jer tu istu ustanovu treba debelo plaćati, ali čim pređete neke godine, tipa pedesetu, postanete otpisani. Uvijek se sjetim kako sam jednom u kafiću čula djevojku kako kaže prijateljici: „Zamisli ima šezdeset, a otvorio profil na Facebooku. Čovjeku za groba, a ima Facebook!“ Ili pogledajte samo kako smo se ophodili prema vijestima na smrt naših sugrađana tokom ove pandemije. Komentari su bili u smislu: „Nas zatvorili, ne rade nam kafane ni tržni centri, a taj virus ubija samo tamo neke babe i djedove. Oni bi i ovako i onako krepali.“ Nikada to nisi bili ljudi, nečiji roditelji, ljudska bića, već otpadni materijal, neko ko je poslužio svrsi i to je to. Mislim da sam promijenila mišljenje. Da, nedostatak empatije jeste odlika našeg društva.

Velika je razlika između Vaše junakinje i ostalih članova porodice. Čini mi se da između nje i njih stoji nepremostiv generacijski jaz. Da li se on uopšte može preći?

Uvijek je postojao i postojaće generacijski jaz. Ne vjerujem da se on može lako preći, ali ako je za utjehu, kako starimo svi mi postajemo, htjeli mi to ili ne, slika i prilika naših roditelja. Danas se osjećate kao da se borite protiv cijeloga svijeta, a već u sljedećem trenutku sjedite kod kuće i cijedite kroz umjetne zube kako je nekada bilo bolje i kako se danas mladi ne znaju šta je život. I tako u krug.

Napiši komentar