Osim pandemije virusa korona, Lana Bastašić je u Zagrebu dočekala i vijest da je za svoj roman Uvhati zeca dobila nagradu Evropske unije za književnost za Bosnu i Hercegovinu. Roman je već bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu i za nagadu Biljana Jovanović. Knjiga o ponovnom susretu dviju prijateljica, Sare i Lejle, njihovom odrastanju i suočavanju sa traumama prošlosti ratne BiH, istakla je spisateljicu kao jednog od najkvalitetnijih novih glasova književnosti regiona. Za eTrafiku je govorila o nagradama, novom izdanju romana, planovima i projektima.

Piše: Fedor Marjanović

Već dvije godine od objavljivanja popularnost romana Uhvati zeca ne prestaje, već kao da sve više raste. Ovo je rijedak primjer djela koje se proslavilo prije nagrade, dok se inače knjige „pročuju“ tek nakon nje. Čini se da je ova nagrada došla kao potvrda kvaliteta, dok Lanu najviše od svega raduje što je  vezana za BiH, jer je to i jeste roman o njoj.

“Svaka nagrada je zapravo samo skup ljudi koji su u određenom trenutku u nekom žiriju i koji imaju svoje, vrlo subjektivne, kriterijume. Meni je ova nagrada posebno draga jer su ove godine, za BiH, u žiriju bili ljudi koje izrazito cijenim i čije mi mišljenje znači mnogo više od bilo kakvog priznanja. Zec je već bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu i za nagradu Biljana Jovanović, ali meni je posebno drago što je ova, prva nagrada koju je dobio, ipak vezana za BiH. Nisam lokal-patriotkinja niti bilo šta slično, ne vezujem se za geografiju na taj način, ali ovaj roman je ipak roman o toj zemlji i zato mi toliko znači da najveće priznanje dobijem kao predstavnica BiH”, kaže književnica.

Već nekoliko puta ste rekli kako ne možete da se oslobodite romana Uhvati zeca, a sada ste dobili i nagradu za njega. U međuvremenu je Booka objavila novo izdanje. Da li će se ono razlikovati od prijašnjih?

Tekst novog izdanja je sređen, na onom kozmetičkom nivou. Uvijek se negdje provuku neke greške ili trapavosti i mislim da je dobra stvar sređivati rukopis za nova izdanja. Ne mislim da je bilo šta što bilo ko napiše sveto pismo koje se više ne smije dirati. Za mene je književnost prvenstveno rad, a taj rad ne prestaje nikad. Isto tako, izdavač me zamolio da uz novo izdanje napišem predgovor. To mi se činilo prevelikim uplitanjem u posao čitaoca, pa sam pristala umjesto predgovora napisati pogovor – on ipak dolazi poslije i na čitaocima je da li ga žele ignorisati ili ne. U njemu govorim malo o tome kako je knjiga nastajala i odakle je sve počelo. Iako mi se cijela ideja dopisivanja nije u početku svidjela, sjetila sam se svih meni dragih pisaca i spisateljica koji su nas u nekim izdanjima počastili takvim tekstovima i shvatila sam da nema ništa loše u tome da govoriš o svom radu.

Koliko sam upućen, u procesu ste stvaranja nove zbirke pripovjedaka. Možete li nam reći nešto više o tome?

Imam ideje za roman, ali mi je potrebna distanca od prethodnog da bih to uradila kako treba. Želim se na neki način očistiti od glasa iz Uhvati zeca, što je uvijek teško kad je knjiga napisana u prvom licu. Stil je jedno, on je nešto što se razvija s vremenom, ali svaka knjiga ima svoj glas i bilo bi porazno da mi jedna pripovjedačica zvuči isto kao sljedeća. Ne želim to raditi. Zato sam odlučila vratiti se mojoj omiljenoj formi, a to je kratka priča. Ona nije ni blizu popularna kao roman i mogu vam reći da moj agent nije najsrećniji što pišem zbirku, ali meni je sasvim svejedno. Priče su povezane temom trauma u djetinjstvu – od onih većih, očiglednijih, do nekih jedva primjetnih. Međutim, ne zanima me ona romantizirana slika djeteta-žrtve, već djece kao osobe koje na sebi svojstven način doživljavaju svijet. Ona zapravo žive u svijetu koji pripada drugima i to je ono što me trenutno fascinira. Nadam se da će do kraja godine knjiga biti gotova, ali zbog situacije s pandemijom ne mogu ništa obećati.

Svoj književni rad ovih dana ste proširili na društvene mreže. Na svom Instagram profilu vodite emisiju posvećenu književnosti. Neki od gostiju su bili Rumena Bužarovska, Bojan Krivokapić, Alen Brlek, Lejla Kalamujić… Odakle ideja i koliko ste zadovoljni svojim iskustvom?

Nisam imala nikakav veliki plan niti me iko za to platio. Htjela sam se čuti s ljudima s kojima inače volim razgovarati i čiju književnost volim čitati. Iskreno, malo su mi počeli ići na živce pjesnici i pisci koji su pandemiju iskoristili kako bi nam svaki dan, preko neke društvene mreže, čitali svoje pjesme i priče. Ne znam koliko je to neophodno, tekst je tekst, ako već želiš da ga podijeliš s nama – pošalji nam svima PDF. Meni je razgovor kao forma imao više smisla i uvijek ću radije razgovarati o tuđim knjigama nego o svojim. Uskoro ću imati i posljednji razgovor – s Tanjom Stupar Trifunović – što znači da će mi poslije neplaniranog karantina u Zagrebu ostati devet snimljenih intervjua sa pjesnicima, piscima, spisateljicama iz regiona i to je za mene pravo malo blago. Ako sam doprinijela da makar neko od mojih pratilaca kupi jednu od tih knjiga, zadovoljna sam.

Osim književnih razgovora, od početka pandemije na svom Instagram profilu počeli ste objavljivati „Dnevnik samoizolacije“, kratke poetske zapise popraćene fotografijama u pozadini. Koliko je ova situacija uticala na Vas u smislu književne produktivnosti? Da li će možda Instagram dnevnik jednom dobiti i formu knjige?

Nemam apsolutno ništa protiv novih medija i formata. Sve to je prosto način da nešto kažeš i mislim da je to legitimno. Ne vidim, međutim, te svoje kratke zapise kao književnost već prosto način da se nosim sa dosadom. Mislim da je to dobra vježba za bilo koga ko želi da se bavi pisanjem – pronaći nešto čak i u najdosadnijoj situaciji kada se, naizled, ništa ne događa. Otvoriti oči i uši, kako je rekao Valjarević. Meni je to značilo – gledati oko sebe i pokušati naći nekakav centar svog dana u kojem je vrhunac bio odlazak u prodavnicu. Ali ti zapisi su nastajali toliko brzo da ih prosto ne mogu gledati kao ozbiljnu literaturu niti bih htjela da ih objavim u formi knjige. Mislim da je u redu da ostanu u kontekstu u kojem su napisani.

Napiši komentar