„Sevdah je stanje u kome se obremo pjevajući, slušajući ili čitajući o tome. Vrsta transa u kojoj emocije postaju naglašene i neprikrivene. One vas dotaknu jer se u njima prepoznate, prepustite im se i to je vrlo bitno istaći. Znam da o sevdahu najviše pričaju oni koji o njemu ne znaju ništa. Sevdah nije metrički tačna cjelina i forma, on ima od izvođača do izvođača stotine varijacija i svaka je ispravna ukoliko dotiče ljude. Tek u stadiju katarze možemo reći da je sevdah živ i da djeluje. Taj put sevdaha slijedim.“

Piše: Vedran Grahovac, foto: Sead Šašivarević

Ovako razgovor za eTrafiku započinje Božo Vrećo, jedan od najpoznatijih autora i interpretatora sevdalinke u Bosni i Hercegovini i regionu. Nakon studija arheologije u Beogradu odlazi u Sarajevo sa namjerom da živi sevdah i posveti se muzici u potpunosti. Vremenom izrasta u umjetnika specifičnog glasa prepoznatljivog po autentičnom pristupu sevdahu i spotovima vrlo izražene poetike. Pored talenta i cjelokupnog autorskog rada, svojom originalnošću i životnom filozofijom pomjerio je granice u mnogim stvarima. U zemlji gdje je često problem drugačije ime ili drugačija vjera, Božo je uspio biti svoj, biti drugačiji i zapravo biti ono što jeste. Uspio je izaći iz zone komfora, pronaći slobodu i u potpunosti živjeti muziku.

Rođeni ste u Foči, a živite u Sarajevu. Koliko su te dve sredine uticale na vas i na to da se uopšte bavite sevdahom?

Bosna i Hercegovina je uticala cijela. Izučavajući sevdalinku i njen razvoj kroz epohe, potpuno me opčinila sama spoznaja da su sefardi, bizantija i ezan u islamu kroz osvajače, migracije naroda i uplive kulturnog nasljeđa, svako na svoj način doprinosili formi onoga što danas prepoznajemo kao sevdalinku. Ali sevdah je mnogo veći pojam od toga i što se tiče područja i žanra, ali to je već tema za doktorat, a ne za ovaj intervju. Vratiću se na pitanje, obje sredine su vrlo značajne. Iz Foče su za vrijeme Osmanlija fočanski trubaduri bili na glasu i bili prepoznati kao izvrsni čak i na Dubrovačkim dvorima. U Sarajevo kao stjecište su se slivali svi uticaji, ljudi i pjesme. Ono što većinu sevdalinki karakteriše jesu tekstovi nastajali daleko od Sarajeva, u Hercegovini. Sa različitim pripjevom, a na isti tekst, stvarale su se pjesme sa novim ruhom, ali nastale u narodu i to me uvijek fascinira, rječitost nekog tezaka koji je u nekoliko riječi znao opisati ljubavnu bol.

U vašoj knjizi „Mila“ napisali ste da je sloboda najveća radost. Koliko je teško doći do te slobode i šta ona za vas predstavlja?

Sloboda je smisao življenja. Šta vam vrijedi da imate svo blago svijeta ako nemate slobode. Sloboda govora, sloboda ljubavi, sloboda stvaralaštva, sloboda pojavnosti i sloboda uma. Sve bez toga je preživljavanje ili pak življenje tuđeg života. Što je još gore, većina zapravo tako i živi. Za slobodu je potrebna iznimna hrabrost jer sloboda bode oči svima koji žude za njom, ali nemaju hrabrost suočiti se sa svime što sloboda kao breme nosi. Sam trenutak oslobođenja je svakako i potpuno prihvatanje sebe.

Jedan ste od najautentičnijih umjetnika u Bosni i Hercegovini, zemlji gdje često nije lako biti svoj ili drugačiji na bilo koji način. Da li je vaša autentičnost, umjetnička, ali i osobna, olakšavajuća ili pak otežavajuća okolnost za vas?

Nikada ne bih promijenio svoj život, način djelovanja i razmišljanja. Ne bih promijenio moju taktilnost i emocije, samospoznaju i hrabrost djelovanja da bih se pripojio konzervativizmu. To sam nadrastao i ne osvrćem se. Kao umjetnik ne obazirem se na ljude koji nisu moja publika, a šire ako već hoćete da se izrazim, na one koji ne poznaju i ne čuju umjetnost. Dar je i kada možete čuti umjetnost – to je skoro pa pravilo.

Gdje nalazite inspiraciju za vaše tekstove, muziku i vrlo originalne spotove?

U sebi, u svemu što pročitam, istražim u arhivima, antikvarijatima i u svemu što vidim i analiziram. Sve mi može biti inspiracija. Ljudi, susreti, pripovijedanja, ali i segmenti iz tuđih života, a ne samo mog i mojih najbližih. Kao arheolog puno toga otkrivam novog a starog i preoblikujem u svoje pjesme, vizuale i performanse.

Poznati ste po vrlo uspješnim saradnjama sa muzičarima koji se ne bave sevdahom, u kojima ste spojili različite žanrove. Kolika je zapravo moć muzike da spaja ljude, ali i različite umjetničke ideje i stavove?

Muzika je nezaustavljiva. Ona je pojam vječne sinergije i ono što nas najjače povezuje i progovara kao univerzalni jezik koji svi poznaju i osjećaju svojim. Jako se radujem svim suradnjama sa muzičarima koje slušam i sa kojima sam i privatno dobar. Uzajamno je poštovanje i njih prema mom radu i iz jedne takve iskrene emocije nastaju sjajne pjesme i simbioze koje djeluju okrepljujuće na druge. To su uvijek pjesme za dušu, oblikovane da se žanrovi i različiti uticaji prepliću, spajaju i stapaju u jedno. Muzika nema ograničenje, nema kodekse i zabrane. Muzika je sloboda koja se mora i može živjeti. Ja sam jedan od primjera kako muzika živi kroz mene.

Nastupali ste širom svijeta. Kako ljudi koji ne poznaju naš jezik i našu kulturu reaguju na sevdah odnosno na vaše pjesme?

Potpuno isto kao i oni koji poznaju riječi. Neki meditiraju, a neki se rasplaču i zaigraju. Pjevaju sa mnom dijelove koji se ponavljaju ili pripjeve koje ih naučim tokom koncerta. Oni zamišljaju svoju priču unutar onog što čuju, što mi je fantastična sinteza koliko je muzika univerzum za sebe. Osjete bol, patnju, razdvojenost dvoje, njihovu ljubav i sjetu i sve to prenesu na neko svoje viđenje cijele priče koju im predočavam i besjedim. Glas ih uvede i nosi, emocije ih dotaknu, a moji pokreti potpuno zanesu i eto čarolije.

I za kraj, kako se nosite sa novonastalom situacijom samoizolacije i virusa korona, uspjevate li stvarati u takvim uslovima?

Stvaram novu knjigu koju ćete čitati na jesen. Šesti album sa Edinom Karamazovim naziva „Lachrimæ“ je gotov i čekamo izlazak čim se stanje promijeni na bolje. Puno čitam i zapisujem, pomalo slikam i sve sjajne ideje čuvam za vrijeme koje dolazi.

Napiši komentar