Mladim glumcima u Republici Srpskoj nije lako da pronađu svoj put do scene. Čak i onda kada u tome uspiju, potrebno je pridobiti publiku. Milan Dimić, koji je i sam na početku glumačke karijere, smatra da se publika može pridobiti „stvarnim bavljenjem glumom i srčanošću koja se vidi na sceni“.
Piše: Snježana Aničić, foto: privatna arhiva
Od malih nogu je želio biti glumac i dodaje da sigurno nije pogriješio. Za sada, želja mu je da igra u nekom klasiku, domaćih ili stranih pisaca.
Najviše ga nadahnjuje igra koju pruža gluma, jer ga, kako kaže, čini srećnim i boljim čovjekom. Koliko voli ono što radi, govori i to što ne bi mogao da funkcioniše ukoliko bi mu neko oteo komadić ovog „posla“.
„Nekad je teško, jer publika u nekim momentima ne može da razazna dobru predstavu od loše, ali smo mi mladi ljudi tu da ih uputimo i povučemo na stranu istine i životnog bavljenja umjetnošću. Smatram da je teško kada nisi ‘poznat’ glumac, jer vrata na koja nekada kucaš budu zatvorena, ali glumci su prebrodili i teže trenutke, pa mi mlađi moramo i to. Tu smo da radimo, vjerujemo u to, a ostalo će doći ili ne, bitno je biti srećan u svom ‘poslu’“, objašnjava Dimić.
Priznaje da je mladima posebno teško da dođu do uloga i kastinga za njih, ali da se ne smije kukati. Kako kaže, borba je konstantna i mora da traje.
„Moramo da uzmemo sve što nam se nudi (naravno ono pozitivno i dobro), ne smijemo da propustimo priliku, jer druge možda neće biti. Takođe, ima ljudi koji nemaju sluha ni za umjetnost, a pogotovo za mlade, a oni ‘odlučuju’ o nečijoj sudbini. Zato moramo zasukati rukave i sami raditi, stvoriti neki dobar kolektiv i jednostavno probati trajati što više, a da sve to ima smisla“, govori Dimić za eTrafiku.
Glumcima, koji tek započinju karijeru, savjetuje „da više rade, a manje ‘razmatraju’ umjetnost i sve ono šta ona nosi, jer bez rada nema napretka ni na sebi, a i cilj je veoma daleko“.
„Ima neka tajna veza“ između Dimića i Trifunovića
Dimić je publiku uspio da osvoji monodramom „Ima neka tajna veza“ o Dušku Trifunoviću, a nazvana je upravo po književnikovom stihu.
Monodramu je počeo da radi u prvom semestru četvrte godine glume. Kada su dobili zadatak da „ožive“ nekog umjetnika, znao je da će to biti Trifunović. Publici je približio najvažnije trenutke Duškovog života, od iseljenja iz Sarajeva i dolaska u Novi Sad, ali i nastanak nekih pjesama – „Ima neka tajna veza“, „Zlatna ribica“ i „Glavo luda“.
„Dolazim sa Pala, mjesta u kome se održavaju ‘Dani Duška Trifunovića’, i još kao mlađi sam posjećivao ovu manifestaciju, gdje sam slušao od njegovih velikih prijatelja razne priče o Dušku i kao velikom čovjeku, a i izvanrednom pjesniku“, objašnjava on.
Monodrama „Ima neka tajna veza“ do sada je izvedena 37 puta. Nije dobila nijedan negativan komentar, a osim uspjeha u RS, osvojila je srca publike i u Srbiji.
Dimić je svojim autorskim radom učestvovao na „Danima Zorana Radmilovića“ u Zaječaru, „Brankovom kolu“ u Novom Sadu, „Danima Danila Lazovića“ u Priboju, „Teatar festu“ u Banjaluci…
„Iskreno, kada sam radio monodramu, dosta sam vremena prikupljao podatke i sve što mi je trebalo za samu predstavu. Tada sam se samo trudio da dam svoj maksimum i da što bolje uradim svoj zadatak, nikad nisam otaljavao probe i evo vidimo sada da se sve to isplatilo. Monodrama je pronašla svoj put do publike i najbitnije je to da se igra“, dodaje Dimić.
Među onima koji su pogledali njegovo izvođenje monodrame su i Trifunovićevi najbliži prijatelji. Čast mu je što je od njih dobio sjajne kritike, jer priznaje da to nije očekivao prije igranja.
„Velika je odgovornost igrati pred takvom publikom, jer neke ljude čak i pominjem u monodrami, ali kad oni kažu da je sve odlično i na svom mjestu, ja im moram vjerovati. Dali su mi vjetar u leđa i ulili još veću vjeru da sam na dobrom putu i da krupnim koracima gazim ka cilju. Bilo je i komentara da ću ovu predstavu još dugo igrati i da će postići veliki uspjeh, poštujem to, a dok se sve to ‘složi’, nastavljam samo da uživam u glumi i sceni“, rekao je Dimić za naš portal.
Nakon uspjeha na domaćoj sceni, planirana je i inostrana turneja. Sve je išlo po planu, ali trenutna situacija je izvođenje stavila na čekanje.
Nije lako raditi na monodrami
Glumac je sam radio i dramatizaciju i režiju. Objašnjava da zadatak nije bio jednostavan, ali je uspio da se izbori. Dosta vremena je proveo prikupljajući potrebne informacije. Iako je poznavao estradne pjesme i poeziju Duška Trifunovića, rad na monodrami je zahtijevao istraživanje do srži.
„Ima neka tajna veza“, osim uloge Duška Trifunovića, ima još sedam likova. Dimić navodi da su svi karakterno različiti i želio je da ih predstavi onakvim kakvi zaista i jesu.
Iako su mu posebni mnogi detalji iz Trifunovićevog života, ipak bi izdvojio „Brankovu nagradu“ 1960, koju je Duško dobio sa 27 godina.
Da ima priliku da porazgovara sa poznatim pjesnikom, Dimić zna kako bi to izgledalo.
„Prvo bismo sjeli u neku staru kafanu sa kariranim stolnjacima i naručili nešto za mezu, litar neke dobre rakije i prepustili se noći“, iskren je glumac i dodaje da bi temu razgovora znali on i Trifunović, ali i zora koja bi ih u tom razgovoru dočekala.
