Popularna kultura je jedno od osnovnih mjerila savremenih društvenih normi. Kroz nju se uglavnom iskazuju sadržaji koji se smatraju normiranima i društveno prihvaćenima. Jedna od veoma važnih tema savremene popularne kulture je nasilje nad ženama. Ono je tema različitih filmskih i televizijskih ostvarenja, kao i popularne muzike.

Piše: Fedor Marjanović

Poznata serija Big little lies značajna je zbog toga što je objedinila neka od najznačajnijih filmskih glumačkih imena kao što su Meril Strip, Riz Viterspun i Nikol Kidman. Koristeći već viđen recept iz serija kao što su Seks i grad i Očajne domaćice, ovaj projekat zalazi u neke od dubljih tema svakodnevnog života ženskih protagonista i zalazi u neke dublje lične, društvene i psihološke probleme.

Jedna od centralnih tema dvije glavne priče ove serije je nasilje nad ženama, koje su pretrpjele dvije protagonistkinje Selest Rajt (Nikol Kidman) i Džejn Čepmen (Šejlin Vudli) od strane Selestinog muža Perija Rajta (Aleksander Skarsgord).

Džejn je siromašna samohrana majka koja se bori za opstanak. Njen sin je plod silovanja. Tek na kraju prve sezone saznaje se da je Peri misteriozni silovatelj i otac njenog djeteta. Kao samostalna osoba, Džejn se lakše bori sa traumama od Selest, koja je i emotivno vezana za silovatelja. Ipak, Džejn živi u strahu da se silovateljske osobine nisu prenijele i na njenog sina, što je implicirano na početku prve sezone.

Foto konkurs Goran Terzić

Sa druge strane, Peri i Selest žive u vezi u kojoj nasilje muža nad ženom dovodi do seksualnog uzbuđenja. To je primjer psihološkog stanja u kojem žena preuzima krivicu za muževe nasilne postupke. Dok ga u početku opravdava time što je i ona uzbuđena Perijevim udarcima, kada stvari izmiču kontroli, Selest jako teško smogne snage da prizna da je žrtva. Zato je važan dio prve sezone posvećen Selestinom odlasku psihoterapeutu, što govori da seksualno nasilje nije prije svega nasilje nad tijelom, koliko nasilje nad psihom žrtve.

Dok se u prvoj sezoni Selest oslobađa Perija, koji je poginuo, u drugoj sezoni mora da se suoči sa njegovom idejom, pošto dolazi do posthumne idealizacije nasilnika kao savršenog oca i muža. Tu značajnu ulogu igra i Meri Luiz Rajt (Meril Strip), Perijeva majka, koja je predstavnik patrijarhalno odgojene žene. Iako je njena motivacija razumljiva, jer čitavu sezonu pokušava da otkrije ubicu svoga sina, ona ipak traži način da njegove neljudske postupke opravda prebacivanjem krivice na Džejn i Selest. U razgovoru sa Džejn, Meri Luiz je pita da li je ona isprovocirala Perija da je siluje, pokušavajući da prebacivanjem krivice opravda sina. Kroz ove postupke opisuje se jedan od nažalost tipičnih sistema kojim društvo okrivljuje žrtvu za nasilje koje je pretrpila.

Ovih primjera nalazimo i u drugim djelima novije holivudske produkcije. Jedno od možda najkontroverznijih djela tog tipa je Majka Darena Aronofskog. U filmu Dženifer Lorens i Havijer Bardem glume neimenovani bračni par kojem u kući dolaze gosti koji počinju u njihov život unositi nered. Iako je film koncipiran kao alegorija u kojem Bardemov lik predstavlja Boga i Dženiferin Zemlju, roman ima poruku koju je sama glavna glumica prepoznala kao feminističku. U njemu se kritikuje podređen položaj žene koja je vezana za kuću i živi jedino za muškarca. Ovo se ističe tim više što glavna junakinja zaista želi samo da idilično živi sa svojim suprugom. Do porodičnog nasilja ne dolazi u odnosu muža i žene, već ulogu nasilnika preuzima pobješnjela masa koja uzurpira njihov dom. Do scena nasilja dolazi u trenutku kada rulja uzima tek rođeno dijete glavne junakinje i ritualno ga ubija. Bunt majke je dočekan nasilnim udarcima, dok im otac prašta jer jedino želi da ga oni vole. Ovdje se svakako kritikuje ustaljen patrijarhalni položaj u kojem muškarac ima poziciju Boga, dok je žena ta koja mora da održava harmoničnost svega i obožava ga, pri čemu ona najviše pati.

Na domaćoj sceni, ovaj problem je najbolje prikazan kroz muziku, pri čemu se u različitim periodima i različitim žanrovima nasilje nad ženama tematizuje na različite načine. Naravno, potrebno je imati u vidu da to ne znači da određeni izvođač svojim djelom pravda ili promoviše nasilje nad ženama. U pitanju je prenošenje određenih društvenih obrazaca koji su ukalupljeni u sistem ponašanja i kao takvi se doživljavaju normalnima. Zato je popularna muzika jedan od najboljih primjera načina poimanja ovog pitanja.

Konkretno, vrlo zahvalan primjer je turbo-folk muzika u kojoj se ova tema obrađuje na različite načine. Jedan od najočiglednijih primjera je pjesma Lepe Brene Robinja gdje u refrenu stoji: „Robinja sam tvoja, ubij me. Robinja sam tvoja, volim te.“ U pomenutoj pjesmi ženina ljubav se izjedačava sa potpunom potčinjenošću. Ona je robinja koju muškarac može da ubije i na to ima pravo jer ga ona voli. Sličan primjer imamo u pjesmi Svetlane Ražnatović Doktore: „Ja bih opet bila tepih po kome ti gaziš.“ Ostavljena žena se potpuno potčinjava muškarcu kojeg voli. Iako su oba primjera više metaforičkog nego doslovnog značenja, oba prikazuju ženu kao slabiji pol s kojim muškarac može da radi šta hoće, na šta ona svojevoljno pristaje.

Dragačiji primjer je pjesma Ličiš na moga oca koju takođe pjeva Svetlana Ražnatović. U njoj je predstavljena perspektiva žrtve i kritikuje se patrijarhalna norma potlačenosti ženinog položaja. Takođe, pjesma doslovno upozorava na nasilje nad ženama. Zaljubljena žena poistovjećuje svog muškarca kao nasilnika sa likom svoga oca, a sebe i svoju majku poistovjećuje kao žrtve nasilja. Kritika u ovoj pjesmi sa lične priče prebacuje se na društvo, pošto se nasilje prenosi sa koljena na koljeno, dok se žensko potomstvo kao neminovna žrtva dočekuje sa negodovanjem od strane same majke: „Što nisam muško rodila?“

U savremenoj pop-rok muzici imamo drugačijih primjera osnaživanja žena. Jedan od možda najboljih primjera za to je pjesma grupe Negativ Iznenadi me. Pjesma počinje kao stereotipni zov žene muškarcu da je udari, ali ipak krije ironičnu notu. „Iznenadi me, hajde udari tamo gde se neće videti, jer si najjači.“ Refren takođe počinje stereotipnim iskazima ženske potlačenosti muškarcu nasilniku, ali završava sa otporom. „Ti, ti si me stvorio. Ne, ne želim ponovo. Ali još me nisi slomio.“ U pitanju je zapravo pjesma u kojoj žena kao žrtva nasilja nadjačava i napušta nasilnika: „Znaj na kraju svega srce hoće njega, ti ćeš biti sasvim sam.“

Takođe su zanimljivi primjeri grupa S.A.R.S. i Zemlja gruva. S.A.R.S-ova pjesma Praktična žena koketira sa stereotipnom slikom ženske uloge. U njoj se žena predstavlja kao mašina za održavanje kuće, čuvanje djece, seksualne užitke, pri čemu je uvijek nasmijana, ne žali se, nema svoje potrebe. Potlačen položaj se ističe u stihovima: „Voli da sam gazda, da ne galamim na nju…“ Naravno, u pitanju je ironično predstavljanje žena kao mašine u patrijarhalnom, ali i savremenom kapitalističkom društvu. Sa druge strane, trenutak osnaživanja se nalazi u spotu pjesme. Tu je predstavljen slučaj domicilnog nasilja, u kojem muž tuče ženu. Međutim, umjesto da ostane žrtva, junakinja spota se vrlo lako odbrani od nasilnog supruga, dok je njihova borba predstavljena kao kratki tutorijal samoodbrane. Time se podiže svijest žena da nema potrebe da se zadovoljavaju sa ulogom sluškinje i žrtve, već da se same mogu odbraniti.

Pjesma Vucibatina grupe Zemlja gruva, ne bavi se direktno nasiljem nad ženama, ali ima veliku ulogu u osnaživanju. Žena iz pjesme napušta svoga supruga, jer ga smatra „vucibatinom“. Za razliku od mnogih primjera u kojima je žena bez obzira na sve podređena, u ovom slučaju ona uzima svoj život u sopstvene ruke i odbija da bude dio tuđeg života. „Više me ne zanima moja sporedna ženska uloga.“

Navedeni primjeri pokazuju kako se svijest o položaju žena polako, ali sigurno mijenja i na globalnom nivou, i kod nas. Dok se u svjetskim filmskim i televizijskim projektima ovaj problem sve više i više obrađuje, u domaćoj muzici, vezano za vrijeme i žanr, vidimo veliku promjenu, od prihvatanja do kritikovanja potlačene ženske uloge, do bunta i osnaživanja.

Napiši komentar