“Ne, nismo izašli iz rata. Naša mentalna matrica i dalje funkcionira unutar koordinata ratne psihologije. Ali, zašto bi književnost bila drukčija od javnih politika. Dovoljno je provesti pola sata ispred televizora da se uvjerite da rat bezuvjetno traje. Naracija se nije promijenila gotovo tri desetljeća.”
Piše: Fedor Marjanović, naslovna fotografija: Borislav Brezo
Ovim riječima bosanskohercegovački pisac Darko Cvijetić opisuje stanje svijesti društva u kojem živimo. Ono je kao književna tema opisano u romanu Schindlerov lift koji prati živote stanara Crvenog solitera u Prijedoru. Radnja romana je pisana nehronološki, a prati dešavanja koja su se desila tokom i poslije rata. Crveni soliter kao takav jeste metafora Jugoslavije, a užasne scene koje se u njemu dešavaju predstavljaju način raspadanja Jugoslavije, tako što su dojučerašnje komšije i prijatelji preko noći postali smrtni neprijatelji. Za ovaj roman Darko Cvijetić dobio je nagradu “Fric”. Sa autorom smo razgovarali o sadržaju romana, nagradama, “otkriću” bosanskohercegovačke književnosti, ali i o Danilu Kišu, piscu koji nije samo obilježio Darkovo djelo, već i njegov život.
Ako je suditi prema književnim nagradama, prošla godina je bila veoma uspješna za Bosnu i Hercegovinu. Stevo Grabovac je ušao u najuži NIN-ove nagrade, Tanja Stupar Trifunović je dobila Vitalovu nagradu, a vi ste za Schindlerov lift dobili Frica. Govori se kako se počinje “otkrivati” književnost Bosne i Hercegovine. Šta Vi mislite o tome?
Neka se napokon govori. Već godinama je jasno da se u BiH pojavila generacija koja “proizvodi” prvorazrednu književnost. Nagrade su samo tu činjenicu učinile vidljivijom. Pri tome svakako ne mislim samo na imena koje ste naveli – treba čitati Elvedina Nezirovića, Draška Sikimića, Almina Kaplana, Eminu Žunu, Magdalenu Blažević, Senku Marić, Almira Imširevića, Damira Ovčinu, Nedžada Maksumića… To je amalgam već etabliranih pisaca i pjesnika i nešto mlađe generacije. Još da institucije kulture to uoče i stave u funkciju…
Crveni soliter je svojevrsna metafora Jugoslavije. Jučerašnje komšije postaju krvnici jedni drugima, a sve to posmatra kartonski Tito koji sve više i više propada. Šta nam zapravo poručuje taj kartonski posmatrač? Šta on predstavlja?
Na metaforičkom nivou kartonski Tito je otjelovljenje ideje o nedostajanju “tog nekog” autoriteta koji je bio na čelu bivše zemlje i čije postojanje je zapravo omogućilo nastajanje Crvenog solitera. Kartonski promatrač je papirnato traženje spasa, jedan zmaj za puštanje niz vjetar, koji neće poletjeti. Na drugoj strani, kartonski Tito je jukstaponiranje Vijekinog kuratog snješka u romanu.
Jedna od najpotresnih priča romana je o djevojčici koju doslovno ubija Šindlerov lift. U romanu ime Šindler, kao sinonim dobročinstva, postaje sinonim za apsurdnu smrt. Krv djevojčice do kraja romana nije oprana. Šta simbolizuje ta krv?
Postoji nekoliko alegorijskih stepenica u romanu koji nisu na prvo čitanje uočljivi, kao recimo, lako primjetljivo stalno referiranje na Spielbergov čuveni film. U filmu imate scenu s djevojčicom u crvenom kaputiću. U crno bijelom Spielbergovom filmu jedino je kaputić na curici u koloru, što je silno izdvaja u nizu anonimnih žrtava. I jedino je Oskar Schindler vidi. Crveni soliter tako ima svoju djevojčicu čija tragedija nadilazi sve ostale ratne tragedije… Ta krv je gralski sakrament velikog grijeha, krv nevinog djeteta… U Talmudu postoji rečenica: “Svijet se održava dahom nevine djece.” Istu rečenicu izgovara Boris Davidovič u Kišovoj “Grobnici”.
Jedan od junaka Vašeg romana se zove Darko Cvijetić i osim imena sa Vama dijeli i biografiju. Koliko stvarnosti ima u ovom djelu?
Stvarnosti ima puno. Moguće je da sam to ja, ali literatura razbija okove fakcije i dokumentarizam postaje fikcija, oni izmjenjuju strane u igri ogledala. Prozno je pripovijedanje inkluzivitet – kretanje slobodno i dramom i epikom i lirikom i novelom i esejistikom i bajkom i filozofičnošću. Moja proza pokušava slamati rigidnost diskurzivnih obrazaca i problematizirati i vlastito tijelo. Roman nikako nije teorijska knjiga, uvijek je eksperimentiranje; nije ni buncanje historicizma, niti puki lirizam. Naučili smo od Borhesa da nikada ne možemo reći sve. Ali, možemo biti više od raspjevanog mesa. Poziv u slobodu.
Čini mi se kao da ne može biti intervju sa Vama, a da se ne pomene Danilo Kiš. Ni ovaj neće izuzetak. Vi ste svojevremeno Danila Kiša predstavili na prijedorskoj pozorišnoj sceni, a u romanu se može osjetiti onaj dokumentaristički stil kojim se Kiš poigravao u Grobnici za Borisa Davidoviča. Koliki je Kišov uticaj na ovaj roman?
Kišov utjecaj na moj život je ogroman, pa tako i na ovaj roman. Od Kiša sam naučio kao pisati, kako disati, kako vidjeti, kako bivati izranjavan, kako rane ponosno nositi, kako pjevati ranom, kako “ubijati suvišne reči kao gamad”. Vrlo rado se volim sam nazvati “Kišovcem”. Danilo je bio veliki učitelj, ako ste mogli čuli njegove riječi znali ste kako ostati na strani proganjanih.
