fbpx

U toku je bio najmračniji period novije istorije ovdašnjeg stanovništva, a jedna od iskri svjetla u tom mračnom tunelu bio je sport. To je ta divna stvar koja je davala oduška našim narodima i narodnostima, onima koji su i u takvom vremenu mogli da se raduju rezultatima svojih reprezentacija i klubova. Međutim, na današnji dan 1993. godine kompletan Balkan je zanijemio. Dočekale su nas vijesti da je poginuo Dražen Petrović, jedan od najboljih košarkaša Evrope tog vremena…

Dražen je rođen 1964. godine u Šibeniku i tu je sa svojim starijim bratom Aleksandrom napravio prve košarkaške korake. Već sa 15 godina ekstremno talentovani Dražen debitovao je za prvi tim Šibenke. Već kao klinac pokazao je klasu i sa 17 godina vodio je svoj klub do finala kupa Koraća dva puta zaredom (obje utakmice su izgubili od Limoza). Sa 19 godina je odigrao svoju posljednju sezonu za Šibenku i te godine su došli do finala prvenstva u kojem su pobijedili Bosnu sa jednim poenom razlike (dva slobodna bacanja Dražena u posljednjoj sekundi meča). Međutim, ta titula im je već sutradan oduzeta od strane košarkaškog saveza jer su procijenili da je faul nad Draženom bio poslije sirene. Donijeta je odluka da se utakmica ponovi na neutralnom terenu, ali Šibenka je odbila da se pojavi na njoj, pa je automatski titula pripala Bosni. Dražen je ostao bez titule, a sudija Matijević koji je dosudio taj faul suptilno je izopšten iz svijeta košarke.

Poslije godinu dana obaveznog vojnog roka Dražen je promijenio klub. Opet se pridružio svom bratu, samo ovaj put u dresu Cibone. Već prve godine osvojena je dupla kruna u Jugoslaviji, a šlag na tortu bila je pobjeda nad Realom za osvajanje i krova Evrope, a već sljedeće godine je ponovila taj uspjeh (ovaj put je u finalu poražen Zalgeiris). Godine 1987. osvojio je i Kup pobjednika kupova, a rival Ciboni u toj utakmici bio je italijanski Skavolini. Poslije četiri godine provedene u dresu Cibone Dražen je odlučio da se oproba u Španiji i da zaigra za Real iz Madrida. Iza njega je u Ciboni ostalo pregršt trofeja, kao i bezbroj individualnih rezultata. Od svih njih možda je i najzanimljiviji rekord u postignutim poenima u jednoj utakmici. Te 1985. godine je Olimpija iz Ljubljane zakasnila sa prijavljivanjem igrača za ligu, i savez ih je kaznio sa suspenzijom igrača prvog tima za prvo kolo. Zbog toga su morali da se suprostave Ciboni sa juniorskim sastavom. Uprava Cibone našla je način da ipak privuče navijače na tu utakmicu, a to je bila najava obaranja rekorda lige u postignutim poenima. Prije njega taj rekord držao je Radivoje Korać, i on je iznosio ogromna 74 poena. Dražen je kasnije izjavljivao da je bio skeptičan po pitanju obaranja tog rekorda, ali u svakom slučaju ništa ga nije koštalo da pokuša, pogotovo jer je utakmica bila lišena rezultatske neizvjesnosti. Već početkom drugog poluvremena uspio je da pređe Koraća, a onda je sljedeći cilj bilo da se pređe 100 poena. I to je uspio destak minuta kasnije, a broj na kojem se zaustavio je 112 (sa ukupno 60 pokušaja iz igre, od kojih je pogodio čak 40). Tom rekordu prisustvovalo je oko 2.500 navijača, a prisutni su tvrdili da su zviždali kada je neko osim Dražena postigao koš za Cibose. Pored klubskih uspjeha taj period je početak njegove reprezentativne karijere. Ona je jednako bogata kao i klubska. Bronza i srebro sa Olimpijada 1984. i 1988., kao i dvije bronze sa Evropskog i Svjetskog prvenstva 1986. i 1987. godine.

Foto baza

Kao što smo već rekli, poslije Cibone uslijedila je selidba u Madrid, za mnogo veći ugovor i crveni Ferari, koji mu je bio želja iz djetinjstva, ali su mu ga ukrali u Zagrebu nedugo poslije toga. U Realu je igrao samo godinu dana, a i tu je nastavio niz trofeja. Iako mu je pobjeglo prvenstvo, osvojio je Kup Španije i još jedan kup kupova. I dalje drži rekord po postignutim poenima u finalu plejofa – 42. Takođe je konačno osvojio i zlato sa reprezentacijom Jugoslavije na Evropskom prvenstvu 1989. godine na domaćem terenu. U finalu u Zagrebu pobijeđena je Grčka.

Logičan sljedeći korak je bio NBA. Godine 1986. izabran je na draftu od strane Portlanda, i oni su odlučili da ga otkupe od Reala tri godine kasnije. Ipak u to vrijeme Evropljani su imali mnogo teži put ka NBA, a i neuporedivo lošiji tretman nego što ga imaju sada, 30 godina kasnije. Iako je Dražen imao prilično veliki ugovor, većinu vremena igrao je iza Klajda Drekslera i Teri Portera, pa je u prosjeku igrao samo 12 minuta po meču, i za to vrijeme imao nešto preko 7 poena u prosjeku. Ironično, trener u Portlandu mu je bio Rik Adelman, čovjek dobro poznat na ovim prostorima jer je vodio generaciju Kingsa u kojoj su bitne uloge imali Vlade Divac i Predrag Stojaković, kao i još jedan Evropljanin Hidajet Turkoglu. Makar je frustracije neigranja u klubu djelimično izbrisalo još jedno reprezentativno zlato na Svjetskom prvenstvu u Argentini. Ovaj put je u finalu pala ekipa Sovjetskog Saveza. Sljedeće sezone dobijao je još manje šanse, pa je zatražio da bude mijenjan. U razmjeni između tri tima na kraju je završio u Nju Džersiju. Tu je ipak uspio da pokaže svoj kvalitet i na drugom kontinentu. Do kraja sezone je u ekipi Netsa drastično poboljšao statistiku, a u sljedeće dvije sezone prosjek poena bio mu je preko 20, sa šutem iz igre preko 50%. Poslije objavljivanja nezavisnosti Hrvatske debitovao je na velikim takmičenjima i za tu reprezentaciju na Olimpijadi 1992. godine, gdje je Hrvatska došla do finala, ali je tu zaustavljena od strane originalnog Dream teama predvođenog Džordanom.

Poslije sezone 1992-93, Drazen je bio odlučan da napusti NBA. PAO i Olimpijakos nudili su mu milione, velika vjerovatnoća bila je da će završiti u nekom od ta dva kluba. Međutim u povratku sa kvalifikacionog turnira Hrvatske u Poljskoj desila se tragedija. Njegova djevojka Klara izgubila je kontrolu nad vozilom koje je završilo u suprotnoj traci, na kraju se sudarilo sa kamionim i Dražen je poginuo na mjestu. Prema njenim riječima, u trenutku sudara spavao je na suvozačevom sjedištu. Draženu su ukazane mnoge posmrtne počasti, između ostalog povučen je iz upotrebe njegov broj 3 u Nju Džersiju i proglašen je za 50 najuticajnijih igrača Eurolige. Ponovo je dospio u centar pažnje sa snimanjem dokumentarca “Once brothers” u kojem je opisan njegov odnos sa Vlade Divcem. On je izazvao različite komentare javnosti u Hrvatskoj, međutim ipak je jasno da su jedinu istinu tu mogli da znaju samo njih dvojica.

U svakom slučaju, iako su prošle tolike godine od njegove smrti, Dražen sigurno nije zaboravljen, njegov uticaj i radna etika su dan danas prepričavani od strane trenera, a nesumnjivo da je on i uzor mnogim mladim košarkašima današnjice. Možemo samo da se nadamo da u nekima od njih i dalje ima dijela tog njegovog duha.

eTrafika.net – Srđan Obarčanin

Napiši komentar