„Ona je uvijek najranjiviji dio i suštinski nepotrebna. Nije neophodna potreba. Posmatra se na taj način, kako će ti ljudi da urade sve sami. Svuda postoji ta vrsta podcjenjivanja rada potrebnog da bi se umjetnost desila. Ovdje se dešavaju još stvari specifične za Bosnu i Hercegovinu i Balkan. To je tužno.“

Piše: Fedor Marjanović

Dane Komljen ovako predstavlja način ophođenja prema umjetniku i umjetnosti u Bosni i Hercegovini. On je banjalučki režiser, rođen 1986. godine. Filmsku i TV režiju je završio na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Trenutno živi i radi u Berlinu. Snimio je sedam kratkih filmova i jedan dugometražni, „Sve sjeverni gradovi“. Osim toga, Dane se bavio i književnošću, za svoju zbirku pjesama Ubica zečeva dobio je Brankovu nagradu.

Ti si u inostranstvu postigao veliki uspjeh, čak veći nego ovdje. U decembru 2018. u Londonu je organizovana retrospektiva tvog filmskog stvaralaštva, a krajem 2019. godine u tvom gradu Banjaluci je u organizaciji Džepa priređeno tvoje filmsko i poetsko veče. Kakav je osjećaj predstaviti se svojoj publici?

Ne znam. Nemam utisak da sam napustio Banjaluku. Mislim da sam uvijek dijelom ovdje, da postoji toliko stvari koje me vežu za grad, tako da nemam osjećaj da se vraćam. Uzbudljivo mi je da vidim kako će ljudi iz ovog grada reagovati na stvari koje sam radio u posljednjih deset godina. Zbirka pjesama Ubice zečeva je objavljena prije 11 godina, a filmovi su po nekoliko godina udaljeni jedan od drugog, pa mi je to zanimljivo kao neki presjek. Ipak, više me zanima šta će publika da kaže.

Heroji su među nama

Ovo veče bilo je posebno po tome što se nisi predstavio samo kao filmski stvaralac nego i kao pjesnik. Koliko je tvoj filmski rad povezan sa pjesništvom?

Ne postoji svjesna vrsta odnosa koji ja gradim. Posljednje pjesme koje sam objavio su štampane prije možda osam ili devet godina. Možda je više pitanje senzibiliteta i više pitanje za druge ljude, jer oni vide nešto što bi možda mogli opisati kao poetski element u mom filmskom radu, ali za mene to nije toliko svjesno. U filmovima me jednako zanimaju slike, kao i riječi. Možda tu postoji neka vrsta veza koje se uspostavljaju, ali ne kao moj svjesni program.

A koliko to utiče na pisanje scenarija?

Da, ali oni su mnogo drugačiji, jer scenario sam po sebi nije vrsta konačne forme. On je vrsta alatke da bi se ono što je budući film sporazumjelo između članova ekipe. On na određeni način mora da bude jako funkcionalan i da ostavi prostor za stvari koje će se desiti na samom snimanju. On je više vrsta otvaranja mogućnosti. Naravno da i u poeziji postoji ta ideja da tekst nije završen, da ga dovršavaju čitaoci, ali postoji vrsta konačnosti koja je mnogo izraženija u pisanju poezije. Taj tekst je tu, pa je tu, a scenario upućuje na nešto što treba da se desi.

Koliko se scenario u toku snimanja mijenja? Iako si to već nagovijestio, ali svakako nije na odmet znati, da li on ostaje takav kakav je bio na početku, ili je to dosta fluidniji proces?

U mom slučaju se mijenja. Za mene je scenario vrsta otvaranja mogućnosti, ali jako mi je bitno i kako se dolazi do tih slika, pored samih stvari koje se dese na snimanju. Mnoge od njih ne samo da čine bitan dio filmova, već bez njih oni ne bi bili ono što jesu. Najviše govorim o dužim formama. Te stvari i te ideje su se najčešće dogodile u toku samog snimanja. Mislim da je za mene to neka vrsta otvaranja koje može da ode u hiljadu različith smjerova, ali mi koji snimamo film moramo da ga dovedemo do toga kako taj film na kraju izgleda.

Snimio si 10 kratkih filmova, a 2016. si snimio svoj prvi dugometražni film Svi sjeverni gradovi. Kako je izgledao prelaz sa jedne forme na drugu?

Nakon Svih sjevernih gradova nisam prestao da imam želju da snimam kratke filmove. Ove godine se desilo dosta projekata. Jedan je novi dugometražni film, a drugi je kratki koji sam snimio prije nekoliko mjeseci. Za mene je više pitanje toga u kojoj formi će biti ono šta ja želim da uradim u filmu, tako da taj prelaz nije bio toliko dramatičan. Osjetio sam da postoji više pažnje u dugometražnom filmu i da je ideja kratkog filma marginalizovana. Za mene kao nekog ko stvara kraći filmovi traže manje vremena, ali osim toga ne bih htio da ih poredim da li su manje ili više vrijedni.

Snimio si film Sitna ptica. Naslov je zapravo odgovor jednog profesora marksizma na pitanje šta je prijateljstvo. Kako bi ti svojim riječima predstavio tu simboliku?

To pitanje je za mene bilo možda malo konkretnije u tom filmu. Mislim da to ima dosta veze sa pitanje zašto Jugoslavija više ne postoji i kako je bilo moguće da se svi ti odnosi promijene u tako kratkom vremenu. Moj otac je studirao u Zagrebu. Ja sam otišao kod njegovog profesora u želji da ga pitam šta je prijateljstvo i da mi on da neku vrstu odgovora kao nekadašnji profesor marksističke sociologije. To je bilo jako čudno, jer je on opisao taj dio svog života kao neku vrstu zablude. Možda sam ja krenuo od konteksta koji je jako specifičan i koji ima veze sa svim našim životima, ali tako mi možemo da razmišljamo o prijateljstvu danas. To je bilo pitanje koje sam postavljao i u scenariju za Sve sjeverne gradove. Nekoliko godina sam pokušao da napišem rukopis za svoju drugu knjigu poezije. Onda sam shvatio da je taj rukopis niz slika i da je to scenario za film. Tako je nastao scenario za Sve sjeverne gradove. I u tom filmu i u rukopisu, pitanje prijateljstva je jako bitno. Sitna ptica je izašla iz tog razmišljanja.

Znači tvoja poezija je ipak veoma povezana sa tvojim filmovima.

Da, možda kada više razmislim o tome, jeste. Za prvi film sam mislio da pišem knjigu poezije, pa sam shvatio da je to niz slika i da ja samo to mogu da standardizujem u filmski jezik da bih dobio scenario za film.

Što se tiče tvoje objavljene poezije, u tvojoj zbirci Ubice zečeva nalazi se obimna poema „17 pilula“. Po mom skromnom mišljenju, ta pjesma je možda jedna od naših najboljih savremenih pjesama. Ne bih postavio neka previše dubiozna pitanja, već bih da te pitam kakav je tvoj doživljaj te pjesme, odnosno kako bi ti opisao šta ona znači?

Čitava ta zbirka ima dosta veze sa odrastanjem, bolom odrastanja, otvaranjem očiju i pokušavanjem da se svijet vidi onakvim kakav jeste. Jako je teško reći o čemu. Svako ko odrasta misli da je 1.000 različitih stvari i da može da bude svaka od njih istovremeno. Sada mi to djeluje kao nešto što sam jako, jako davno napisao. Ima neka vrsta patnje ili melanholije, ali mislim da sam se ranije mnogo više hranio takvim emocijam nego danas.

Da li ćeš se vratiti poeziji?

Ne znam. Nisam čitao poeziju godinama. Za Džep sam to uradio jer me je Tanja Stupar Trifunović pozvala. Prelistavajući rukopis, posljednje pjesme koje sam pisao su iz avgusta 2012. Nikad nisam razmišljao o tome da ponovo pišem. Ako bih se vratio pisanju, to bi bila poezja. Nisam osoba koja razumije romane. Mnogo češće zavolim poeziju. Ali sve što pišem sada ima veze sa filmom. Moralo bi nešto da se desi da bih počeo da pišem poeziju ponovo. Kada vidim svoj život danas kakav je, da se nešto tako desi, to bi morala biti vrsta velikog događaja.

Za kraj bih opet da se vratim na temu odnosa Banjaluke i inostranstva. Čini mi se da si ti jedna od osoba koja je prihvaćena vani, a ovdje je gotovo nezapažena. To mi izgleda zapravo kao jedno opšte pravilo ovih krajeva. Šta misliš o tome?

Sa umjetnošću je isto kao i sa svim ostalim stvarima ovdje. Postoji jako negativna selekcija. Mislim da nisam sam u tome što osjećam. Stvar sa umjetnošću je u tome što je ona više horizontalna od ostalih stvari kojima se ljudi bave. Ranije se smatralo da su umjetnici neshvaćeni i da moraju umrijeti da bi ih ljudi shvatili. Sada možda najviše zbog interneta postoji vrsta povezivanja, tako da je moguće da se ljudi iz različitih konteksta povežu ili reaguju jedni na druge. To je bilo u mom slučaju.

Posljednje pitanje ti postavljam kao osobi koja živi i radi u inostranstvu. U Banjaluci se mnogi iz područja kulture, filma pogotovo, žale kako ne postoji razvijena infrastruktura, kako nemaju podršku institucija i organizacija. Sa svojim iskustvom, šta misliš šta je ovom prosoru potrebno da se stvari pokrenu sa mrtve tačke?

Otvorenije društvo. Čini mi se gotovo nemogućim kako da se praktikuje ili eksperimentiše sa slobodom u društvu u kojem vlada toliko jednoumlja. To je jako uopštena izjava, ali čini mi se da je to najveći problem. Umjetnost rijetko pripada najjačima. Ovdje zakon jačega traje već decenijama. Mislim da je u tome problem.

Napiši komentar