“Knjiga ne treba da bude refleksija na dnevnu politiku, već da pokazuje na univerzalno pitanje identiteta. Ona treba pokazuje određene ljudske vrijednosti i poštovanje različitosti u zdravom obliku. Svaki čitalac zapravo treba da tumači roman na svoj način. Identitet svakako jeste jedna važna tema romana i drago mi je što sam je uspio koliko-toliko izobličiti.”

Piše: Fedor Marjanović

Ovako mladi banjalučki književnik Danijel Gatarić opisuje svoj novi roman Libreto, koji je ove godine objavila izdavačka kuća Kontrast. Rođen je 1988. godine u radničkoj porodici. Po obrazovanju pravnik, Danijel je ostvario uspješnu književnu karijeru. Za svoju zbirku pjesama Razmaženi Adam dobio je drugu nagradu na festivalu “Slovo Gorčina” 2012. godine, a njegov prvi roman Muškost Zorana K. prvu nagradu za prozu Balkanskog književnog glasnika 2014. godine. U svom drugom romanu Libreto opisuje život Damira Romića, čovjeka u potrazi za sopstvenim identitetom, koji je pobjegao u fantastičnu zemlju Španiju, radi u fabrici boginje Ištar i svako veče sanja kako pije njeno mlijeko.

Na početku tvog romana čitalac se susreće sa citatima Pekića, Novog zavjeta i  Markesa. Koliko je bio važan uticaj drugih autora i tekstova za pisanje ovog romana?

Svakako je uticaj drugih autora neupitan i svi koje si spomenuo su uticali na mene. Citat iz Biblije je značajan jer se u njemu javlja motiv mlijeka. U romanu taj motiv je vrsta supstrata koji ukazuje na ono što definiše glavnog junaka. To je potreba za smislom i podrškom određene vrste. Da li ona proizilazi iz onoga što je materijalno, duhovno, intelektualno ili političko, to ostaje na čitaocu da uvidi. Ali sve te sprege koje sam spomenuo na neki način zadovoljavaju potrebu za mlijekom. Definicija romana bi mogao da bude odnos motiva mlijeka naspram Damira i njegovog odnosa sa drugim junacima romana. Žargonski rečeno, ono je Sveti gral za Damira.

Markesov citat „Španija je fantastična zemlja, Španija je zemlja priča“, zapravo je izmišljen, zar ne?

Da. Roman počinje sa odnosom Damira Romića prema Markesu, odnosno prema njegovim knjigama. Na španskom jeziku se navode njegova djela i tako se ulazi u roman, odnosno u fantastičnu Španiju, zemlju priča. Za mene je to važno da bih opravdao roman, pravac u kojem on ide i zašto moj junak odlazi u Španiju. To zapravo govori o perspektivi pisca, njegovoj potrebi za stvaralaštvom, čitalačkoj prirodi i mogućnosti da se odvoji od knjiga koje su na njega uticale i pronađe sebe u odnosu na velike književnike koji su ga motivisali da piše. Iako su uticali na njega to ne znači da treba da se penje na njihova snažna pleća i na krkače prelazi rijeku pisanja.

Možda je još važniji uticaj Mocarta. Naslov zapravo upućuje na to da junak piše libreto inspirisan Mocartovom Čarobnom frulom, poglavlja su naslovljena prema njenim arijama, a likovi se porede sa njenim junacima. Šta je zapravo Čarobna frula u ovom romanu?

Razlog što se likovi porede sa likovima iz Mocartove opere govori o životu Damira Romića u Španiji i njegovom razvodnjavanju. On upoznaje nove ljude, koji ne pripadaju njegovom starom okruženju i daje im karakteristike aktera Čarobne frule. Njegova želja da napiše libreto na Čarobnu frulu je bila inspiracija i za mene kao autora. Naišao sam na tekst koji govori da je libreto te opere napisan iz potrebe da se spasi pozorište u Beču. On se često predstavljao kao put individuacije, odnosno pronalaska smisla života. Takođe se u njemu nalaze tragovi masonerije i odatle potiče priča o Mocartu kao masonu. Ta podloga je bila interesantna i dosta se na tu temu pisalo. Kjerkegor je o Čarobnoj fruli pisao kao o nečemu što nije vrijedno u odnosu na ostatak Mocartovog opusa. To me je ponukalo da kroz taj libreto predstavim „odlazak“ Damira Romića u Španiju i njegovu želju da napiše nešto tako arhaično, ali što predstavlja našu želju za smislom. Činovi su dati onako kako Damir ide u pravcu svoje izvitoperene individuacije koju nalazi u Španiji.

Individuacija je termin Jungove psihoanalize, a između ostalog u romanu se pominje filozof Slavoj Žižek, koji se bavio tumačenjem Frojda i Lakana. Prisustvo psihoanalitičke literature kao da postavlja pitanje zdrave svijesti junaka. U određenim dijelovima teksta opisuju se i junakovi snovi. Koliko junakova psiha obilježava roman?

U potpunosti je obilježava. Njegov odlazak u Španiju i pripisivanje karakteristika likova Čarobne frule ljudima iz neposredne okoline govore o njegovoj zdravoj psihi. To nam već govori da nešto nije u redu. Mislim da je za sam oblik romana važno da pokažem nerazumijevanje onoga o čemu Jung govori. Vrlo je teško procijeniti šta nam je zapravo htio reći, odnosno šta je trebalo da naučimo iz njegove zaostavštine. Njegova Crvena knjiga na primjer podsjeća na dnevnik nekog ludaka. Da bi se nešto razumjelo u tom pogledu, potrebna su određena uputstva. Ova knjiga zapravo pokazuje koliko je čovjeku potrebna određena vrsta vjerovanja u neke stvari i kako se može zalutati na tom putu, odnosno ostati kao upola prosvećen čovjek. Šta se desi kada čovjek ostane na polovini tog puta? O tome zapravo govori ovaj roman i to možda najbolje pokazuje šta za nju znači Jung. On je izrodio ideju za pisanje romana.

Kod junaka je važan problem identiteta. Često ističe kako mu je otac musliman, a majka hrišćanska i kako on sam ne zna šta je. Takođe potraga za identitetom se vrši u čarobnoj zemlji Španiji, kojoj ne pripada. Šta sve čini njegov identitet?

Svako želi da bude prihvaćen. Bijegom u fantastičnu Španiju on postaje glavni junak, a svi likovi sporedni. On dolazi do individuacije, pronalaska arhetipa muškarca i žene i postaje apsolutni junak. A to je nebitno. Njegov identitet se najviše veže za priču genijalca. Ona govori i o našem prostoru, o prepletenosti tradicije, kulturog naslijeđa, identiteta i razumijevanja onoga šta sve to predstavlja, o tome kako da djelujemo u sadašnjosti i kako da njegujemo određene vrijednosti. Drago mi je što sam izabrao tu temu, pogotovo u ovo vrijeme. Čini mi se da sam time pogodio žicu.

Raslojenost junaka se ogleda i kroz njegov jezik. Iako kaže da priča srpski u njegovom govoru postoji mnogo kroatizama. Osim toga, sa srpskim se miješa i španski jezik. Koliko je jezik dio junakovog identiteta?

Cilj mi je bio da to predstavim kao isti jezik. Za mene je to srpski. To što neko koristi izraze koji su u određenim područjima bivše republike prihvaćeniji od drugih ne stvara drugi jezik. Nisam lingvista, ali mi je uvijek bilo tragikomično isključivanje nekoga iz nečijeg jezičkog korpusa samo na osnovu toga da li neko govori „voz“ ili „vlak“. Jezik na neki način određuje Damirov identitet, a španski je bio pokazatelj junakove fragilne psihe. Smatram da to pitanje zapravo ne bi trebalo da bude bitno. On i kad govori na španskom, to se razumije, kao što se razumiju sinonimi naših jezika koji se iz perspektive stranaca smatraju istim jezikom.

Svijet tvog romana je istovremeno vrlo savremen i vrlo drevan. Dok se pominju neke ličnosti kao što su Amy Winehouse i film Yamon, yamon, pojavljuju se i drevna božanstva u savremenim kontekstima. Zoroastrijski bog Ahura Mazda u tvom romanu je postao marka automobila. Umjesto hrama boginja Ištar ima svoju fabriku. Da li na taj način govoriš o mitologiji u kojoj danas živimo?

Naravno, mitovi svakog doba mijenjaju svoj oblik. Mislim da autor može dati čitaocu samo nešto novo. Ne smijemo da izbjegavamo vrijeme u kojem živimo. Ahura Mazda dobija potpuno nova značenje u vremenu u kojem živimo. Znamo koliko je nauka doprinijela različitim poljima savremenog života, zašto ne bi i književnosti? Ako ne stvaramo novu vrijednost, pa čak i u književnom smislu, zašto da očekujemo to od čitalaca. Osim našeg vremena isto tako ne treba izbjegavati ni tradicionalne vrijednosti, koje postoje s razlogom. Takva je i boginja Ištar, kao i različiti surogati našeg društva, bio to Ahura Mazda u drevnom ili današnjem značenju. Dosta se govorilo o tome šta ideologije nose i način na koji one formiraju nove vrijednosti. Ali zadatak književnosti je da to na neki način predstavi koliko god je moguće objektivno.

Napiši komentar