“Otkriješ da je sve to postojalo i da je neupitno, da imaš priliku sve ispričati kroz oči jedne žene. Meni je to bilo potpuno otkriće. Bila sam oduševljena jer se radi o ženi, heroini, jer ih imamo jako malo u povijesti. Pogotovo jer se radi o ženi koja je 1941. godine već imala 50 godina. Bila je majka dvije odrasle kćeri i baka. Način na koji ona pristupa nije onaj kako smo većinski učili, heroine naša povijest pamti više kao mlade žene koje odlaze za svojim idealima, većinom u oružanoj borbi. Diana je predstavnica jedne skupine antifašista koji nisu komunisti, ona to radi sa punom zrelošću i sviješću svijeta oko sebe. Ona je preživjela Prvi svjetski rat i zna šta to znači. Ona je svjesna da se neke stvari ni u ratu ne mogu događati, a to je da žene i djeca budu u logoru.”

Piše: Vanja Stokić

Kazala je ovo u intervjuu za eTrafiku Dana Budisavljević, režiserka filma “Dnevnik Diane Budisavljević”. Radi se o igrano-dokumentarnom, crno-bijelom filmu koji tematizuje akciju spašavanja srpske djece iz ustaških logora tokom Drugog svjetskog rata. Austrijanka udata za ljekara Srbina, sa zagrebačkom adresom, uspjela je spasiti 10.000 djece iz logora. Kako bi omogućila njihovo kasnije spajanje sa porodicama, vodila je preciznu kartoteku, sa podacima djece i njihovim fotografijama, ali joj je ona oduzeta od strane tadašnje vlasti. Zbog toga dio te djece nikada nije saznao odakle potiču niti ko su im roditelji. Važan dio filma zauzimaju i svjedočenja preživjele djece, koja su sad ljudi u dubokoj starosti, a koji su se za potrebe filma vratili na mjesta logora u kojima su bili zatočeni.

Sa kojim emocijama ste radili na filmu, a sa kojim izlazite pred publiku na premijerama?

To je bio jako dugačak proces. Skoro deset godina se radilo na filmu, od onog prvog momenta kada sam pročitala dnevnik i pomislila da bi to trebalo napraviti kao film. Prva emocija je bila ta da ne možeš vjerovati. Teško mi je reći šta je bilo najvrijednije u tome. Knjigu sam dobila od Nataše Jovičić, koja je tada bila ravnateljica spomen područja Jasenovac. Bila sam u posjeti i ona me zbog mog prezimena pitala znam li za Dianu i jesmo li nešto u rodu. Zaista nikada nisam čula za nju, kasnije sam shvatila da sam u dalekom srodstvu sa njenim suprugom, da ih je moja baka oboje poznavala. Ali ja nikada nisam čula tu priču.

Bilo mi nevjerovatno da se tako nešto dogodilo i da mi o tome ništa ne znamo. Naravno, znamo za kozaračku djecu, ali za ovu priču kako je došlo do oslobađanja djece iz logora zaista nikad nisam čula. Kada mi je davala tu knjigu u glavi mi je bilo: Ajme! Drugi svjetski rat, Srbi i Hrvati, djeca, spašavanje, Jasenovac… Ne možeš postaviti teže točke. To su sve stvari koje su svakodnevno u našem javnom prostoru i od kojih čak počneš nekako bježati jer su stalno predmet neke rasprave i svađa. Jasenovca se svi sjete samo jednom godišnje, pa su tjednima svađe ko će doći na komemoraciju a ko neće.

Međutim, kada sam počela čitati dnevnik to je bila potpuno druga priča, u kojoj je sve bilo jasno, u smislu šta je bila NDH i postojanje logora. Sama Diana o tome nije pisala iz nekih ideoloških cipela, već ono što ona vidi i ono što se događa.

Na jako jednostavan način, samo slijedeći to što ona radi i kako se zauzima, pokušava doći do toga da se djeca oslobode iz logora, sve postaje jako jasno. Učinilo mi se da je to baš ono što jako nedostaje našem javnom prostoru i diskusiji, jer se kod nas u Hrvatskoj Jasenovac potpuno ispraznio od sadržaja. Vi nikad ne čujete priče ljudi koji su tamo stradali. To je jedan pojam koji služi za svađu.

Način na koji ona to radi je blizak nama danas, ja volim reći da je ona rodonačelnica građanske akcije. To je ono što i mi danas možemo i tako bismo zapravo trebali djelovati. Ona nije osoba od velikih riječi i velikih gesta, ona to zaista radi jedinim sistemom snježnih gruda ili malih koraka, kako ona to zove. Čini ono što može, a na kraju se čini zapravo ogromno i dovodi do nečega što je fascinantno.

Emocija je svakako bila divljenje, želja da spasim jednu takvu priču, jednu takvu ženu i njene suradnike od zaborava. Želja je bila da naučim više o tom razdoblju. Svakako da sam jako sretna i iznenađena da je publika tako divno prihvatila film. To nije uobičajen film, nije ratni spektakl, on je na neki način miran, spor, crno-bijeli, kombinacija igranog i dokumentarnog… Publika ga je svejedno prepoznala i te reakcije koje nas prate sve od Pule na sve premijere… Kao da je ljudima trebao baš takav film, kao da nam je trebao miran film koji ne poziva na mržnju, koji ne dijeli, koji zapravo govori kako puno možemo napraviti kada smo razumni.

Reakcije publike su zaista impresivne, većinom su pozitivne. Jeste li nailazili na osude ili sitne sabotaže prilikom projekcija?

Meni je Diana bila fascinantna osoba baš u toj svojoj skromnosti i u toj fokusiranosti na cilj. Danas smo skloni apatiji, željenju da su ovo najgora vremena ikad a zapravo nisu. Diana djeluje upravo suprotno. Ona ne traži ko je kriv, već samo ide po onome što smatra da u toj situaciji treba napraviti.

Naravno da je bilo negativnih reakcija, to smo i očekivali, ali je puno više bilo dobrih, i od publike i od kritičara. Nema ko nije pisao o filmu i većinom su to pozitivne kritike. Naravno, tu su i ekstremniji dijelovi desnih medija, ali nismo ništa drugo ni očekivali. Zašto bismo trošili energiju na te napade kada ima toliko toga boljeg? Tako je Diana djelovala, nije trošila energiju tamo gdje ne može proći nego je tražila put tamo gdje može. To je nešto što sam pokušala od nje naučiti.

Jako dugo ste radili na filmu, skoro deset godina. Da li su se neke zamisli mijenjali tokom vremena?

Ja kada radim film nikada nemam potpuno jasnu sliku kako će on izgledati. Imam temu koja me zanima ili lik. Ja sam prvenstveno dokumentarist, prije ovoga nisam radila igrane filmove. Tako je i ovaj film krenuo iz fascinacije Dianom, tom nepoznatom i neispričanom pričom. Dopustila sam da kroz istraživanje i promišljanje filma dođemo do toga kako film danas izgleda.

U početku smo mislili da će to biti dokumentarni film, jer je to bilo moje prijašnje iskustvo, činilo se da odlazak u igrano zahtijeva velike budžete koji su nama potpuno nedostupni. Međutim, kroz istraživanje se pokazalo da smo za Dianu u dokumentarnom smislu zakasnili jer je ona umrla 1978. godine i svi njeni suradnici su već odavno pokojni. Jednostavno, za njih je mogao govoriti jedino dnevnik. A da bi dnevnik živio morali smo ga prebaciti u igranu formu. Sa druge strane, preživjela djeca su već danas ljudi od 80-ak godina, ovo je bio posljednji čas da se snime njihove priče, da i za njih ne zakasnimo.

Kako je tekao rad sa preživjelom djecom, je li bilo oživljavanja starih rana i trauma?

To je jako zanimljivo kada radite sa starijim ljudima, zato što oni sa jedne strane, pogotovo kakva je klima u Hrvatskoj, malo žele pričati o tome. Ne žele probleme i ne da im se. Jednostavno, kada vidiš kakva je klima, zašto bi pričao o takvim stvarima? Ali kada se ostvari povjerenje između redatelja, cijele ekipe filma i svjedoka, svi mi želimo ispričati svoje priče i sretni smo kada ima nekoga koga to zaista zanima. Pogotovo ljudi koji su već u posljednjim decenijama imaju potrebu ispričati svoje priče, ako ih neko želi čuti. I onog časa kada pristanu više nema prepreka, jer se više ničega ne moraju bojati. Tako da, mi smo sa njima bili u dugotrajnom kontaktu, prvo ih je posjećivao povjesničar, pa snimatelj, pa onda ja. Tako da smo se prvo sprijateljili i stvorili odnos povjerenja, a onda sam ja u jednom času shvatila da bi za film bilo najbolje da se vratimo na mjesta tih logora. U filmu je njihova uloga emotivna i oni su ti koji nas sprovode kroz ta mjesta, budući da smo znali da kroz igrani film nikada nećemo rekonstruirati te logore. To je bilo jako emotivno, ali su oni bili jako disciplinirani. Kada se stvori to povjerenje zaista ništa nije teško.

Dana Budisavljević sa Živkom Zelenbrzom, dječakom koga je Diana Budisavljević spasila iz logora

Ovaj film dolazi u vrijeme kada izgleda kao da novi talas fašizma zahvata Evropu. Krše se ljudska prava, ženama se oduzima pravo na abortus, u Banjaluci je zabranjeno svako javno iskazivanje bunta, čak imamo svojevrsne moderne logore koje zovemo izbjegličkim kampovima. Čini li se da mi zapravo nismo mnogo naučili od naših predaka i njihovih grešaka?

Općenito se čini kao da čovječanstvo jako malo uči iz povjesti, ali mi nemamo druge opcije. Postoji ta nada da ćemo jednom naučiti. Kada se gleda na periode naših života, nama sve te promjene idu presporo, ali kada sagledate civilizaciju ili period od nekoliko tisuća godina, ipak su se napravili veliki pomaci, pogotovo tokom posljednjih stotinu godina na razini ljudskih prava. Ali to nikada nije jedinstveno za cijeli svijet i ta borba zapravo uvijek traje.  To je borba dobra i zla. Meni se svi smiju jer smatram da bi trebalo zabraniti ratove. Mislim da rat nikada ne može biti rješenje, on uvijek ostavi jako puno posljedica i nesrećnih ljudi. Postoji neka nada da se taj krug stalnog nasilja jednom prekine.

Meni kao autorici je jako teško racionizirati šta je tačno bila moja motivacija, to je jedan skup stvari koje se tebi dogode kada pročitaš nešto i saznaš nešto što te ne pušta. Znači, ti si saznao nešto i ne možeš prestati razmišljati o tome. Isto kao što vjerujem da bi sama Diana znala reći zašto je točno krenula sa akcijom. Ti jednostavno osjetiš nešto što se tebi dogodi i ti više ne možeš nazad.

Mislim da je jedan od glavnih motiva da pokrenem sve ovo svakako i strah od mogućeg novog rata. Mislim da mi svi na ovim prostorima to osjećamo, bez obzira što se trudimo da to nije tako. Pogotovo kad gledamo kakva je retorika u zemljama bivše Jugoslavije. Nismo osobitno optimistični i mislim da svi osjećamo taj strah. Mislim da je jedna od mojih potreba za oživljavanjem Diane to što se meni činilo da, ukoliko se to dogodi tokom mog života, treba se ponašati kao ona.

Kada je bio rat tokom devedesetih ja sam imala 15 godina i osjećala sam se nemoćno. Vidiš da se sve raspada, da nešto gadno ne štima i osjećaš da bi htio nešto, ali si premali i ne možeš ništa. Često se pitam šta bih uradila da sam imala 30 godina, na kojoj strani bih bila, kako bih djelovala. Ostao mi je taj strah i pitanje izbora kako se nosiš u tim vremenima.

Je li vas film promijenio na neki način?

Bilo što da radiš toliko dugo mora te promijeniti. Jako mi je teško da kažem kako me je promijenio, ali su mi rekli ljudi da sam malo sazrela. Taj film je za mene bio ogroman izazov, u umjetničkom i autorskom smislu. Ja sam tu najistaknutija kao redateljica, ali tu je ekipa od pet ili šest ljudi koji su krucijalno doprinijeli svemu.

Mislim da nas je sve na neki način promijenio, jer je bio daleko više nego što smo mi mislili da možemo. Kod nas je jako rijetko da se rade ovako osjetljivi filmovi. Zapravo smo svi bili debitanti u tome, ali smo nekako inspirirani Dianom. Da ste mi prije deset godina rekli da će to biti igrano-dokumentarni film ja bih vam rekla da to ne znam raditi.

U jednom intervjuu ste rekli da istina nudi mogućnost oprosta, prihvatanja i pomirenja. Jesmo li mi kao društvo sposobni da prihvatimo istinu, ma kakva ona bila i ma kojoj strani mi pripadali?

Mislim da jesmo, samo je pitanje nekog trenutka. Stvari na nivou država su jako komplicirane, pa ih ja smanjujem na razinu obitelji. Kada se u obitelji dogode neke traume ti često ne možeš da se suočiš sa istinom niti razgovaraš o tome. Mislim da mi nismo ušli u stanje racionalizacije, treba svakom dati prostor i za žrtve i za oprost i za ispriku, ali to će svakako jednom doći na red. Zato mi se činilo da je od događaja u Drugom svjetskom ratu prošlo dovoljno vremena i da bismo o njima trebali da razgovaramo i da razumijemo što se dogodilo. Bitno je da se nove generacije bave tom temom zato što svaka generacija mora da se bavi svojom poviješću, da sama iz svoje pozicije izvlači što je za nju vrijedno. Mi ne možemo više pristati na diskurs i povijest koja je pisana pedesetih godina, jer je ona pisana iz pozicije pobjednika. Uvijek se tu stvari friziraju. Mi još uvijek ne možemo početi razgovarati o ovom ratu iz devedesetih, to nam je prestresno. Kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, sila zla je došla iz vana, sa Hitlerom, ali tokom devedestih to zlo je došlo iznutra i biće mnogo teže da se suočimo sa tim. Ali jednom ćemo morati i bilo bi lijepo da sada možemo naučiti nešto iz Drugog svjetskog rata.

Napiši komentar